среда, 5. фебруар 2014.

Heroji



Još jedna stvar koju je donelo moderno doba – da ljudi iz svojih domova budnim okom prate šta se dešava u bilo kom kraju sveta.  Razmatraju se postupci javnih ličnosti, dok sa druge strane velika većina pošto poto želi baš tu ulogu javne ličnosti... Neko će biti ismejan zbog svoje gluposti, neko osuđen zbog svoje nepromišljenosti, ali će neko zbog svoje humanosti biti i ismejan i osuđen. Da li je opet ta priča o otuđenosti ljudi prevazišla svaku meru da će se humani čin onih koji su izloženi javnosti omalovažavati, a sa druge strane neće se obratiti pažnja na one ljude koji su tu, među nama, koji žele da pomognu drugima i ovaj svet učine boljim. Biti human nije reklama, biti human je biti čovek! 
Pre par dana zbog snežnih nanosa veliki broj ljudi se našao u blokadi na nekoliko putnih pravaca u Srbiji. Oko  1000 njih bilo je zarobljeno  više od 16 sati dok je duvao jak vetar a, a temperatura bila u minusu,  dok su neki iz svojih toplih domova zbijali šale, ne razmišljajući o tome šta sve može da se dogodi ovim ljudima.
 Socijalne mreže su preplavile razne fotomontaže Aleksandra Vučića, koji je inače u naručju nosio promrzlo dete prema helikopteru. On jeste političar, ali on je visoki  funkcioner  zemlje Srbije. Smatram da je njegovo mesto bilo upravo  tamo, na licu mesta, a ne da dobija informacije sa terena u toplom kabinetu.
Njegovim primerom su trebali da se vode i i oni ostali koji svojim  političkim funkcijama  kroje naše živote!  Ono što je loše je što se govorilo o nacionalnosti deteta koje je on zajedno sa pripadnicima vojske i ostalima koji su učestvovali u spašavanju izveo iz ove blokade. Zar je bitno šta je po nacionalnosti dete čiji je život direktno ugrožen?!  Oni  koji  nisu počistili ni sneg ispred svoje kuće   stigli su da negativno komentarišu i to što je naš proslavljeni teniser Novak Đoković otišao da pomogne ugroženima. Odmah su počele priče kako je to „marketinški trik“. Ne razumem. Bilo kakav
marketing njemu nije potreban, svoje umeće pokazao je na teniskom terenu, upravo tamo sakuplja poene , a  želeo je da pomogne  ljudima koji su se smrzavali  dok je boravio u Srbiji pred turnire koji ga očekuju.
Sledeće što smo mogli da pročitamo je da su obijeni  automobili koji su ostali na putu pošto su njihovi vlasnici evakuisani. Sa nekih automobila su poskidani i točkovi! Da li smo toliko izgubili veru jedni u druge, do te mere da će nečija humanost biti ismejana, a da će neko iskoristiti tuđu nesreću da bi pljačkao?!  Zašto nije podeljena radost  što su ljudi skonjeni u toplo i što se sve završilo bez tragičnih posledica?!
Uvek će biti dobrih ljudi, bilo ih je u svim vremenima, pa i u ovom našem, samo se o njima malo i retko govori. Među nama su heroji.  Različiti ljudi koji su  prosto spremni da učine dobro, ne da bi se o tome govorilo, ne da bi se o tome pisalo, prosto ih čini srećnim da nekom pomognu. Pomoći ugroženome je ono što znači BITI ČOVEK.

Pre nešto više od dve nedelje jedna mlada devojka, sedamnaestogidšnjakinja, juniorska prvakinja države u kajaku je dokazala da je zaista prvak - kako u sportu tako i u onome što znači biti čovek. Priča o njoj se nije raširila internetom poput priča o estradnim vezama, razvodima, ali ipak mogli smo da pročitamo o njenom humanom delu.  Hladan januarski dan je nije omeo da ode na trening. Kada se na kajaku našla iznad teretnog mosta koji povezuje Srem i Mačvu primetila je ljude koji odozgo dovikuju, dozivaju  pomoć i pokazuju ka reci. Videla je čoveka u vodi  i krenula da vesla prema njemu. Ova mlada devojka iz Sremske Mitrovice usprotivila se velikoj reci na kojoj je zimski vetar pravio talase. Približila se čoveku koji je bio modar, uplašen i gotovo bez svesti. Rekla mu je da se uhvati za čamac ne bi li uspeli zajedno da stignu do obale. Par puta je spadao sa čamca, ali ona nije posustajala i uspela je da ga skloni na obalu, gde je stigla Hitna pomoć.  Ona se zove Sandra Polovina, ima tek 17 godina. Vredno trenira, šestoplasirana je u Evropi u kajaku.
Pedesetjednogodišnja Marina Adamović iz Niša boluje od multiple skleroze,  od pre pet godina je u invalidskim kolicima kojima  prelazi grad sa transparentom skupljajući novac za Bojana Lekića, koji boluje od leukemije, a za transplataciju koštane srži potrebno je 138.000 evra… Šalje novac svakog dana, jer jednom prilikom  kad nije stigla da ga pošalje, na ulici su joj  oteli fasciklu sa novcem. Kaže da je to što pomaže drugima za nju terapija.  Do sada je sprovela više od deset ovakvih akcija.
Desetogodišnji Nikola Ranković  krajem  novembra prošle godine održao je koncert ne bi li pomogao šestogodišnjoj Lani Nikolić koja boluje od aplastične anemije. Ovaj dečak piše pesme, komponuje i veoma dobro svira gitaru. On je rođen bez dela šuplje vene i samo jednom polovinom srca. Operisan je dva puta, a sada se bori sa teškim oblikom dijabetesa. Nikola je samo dečak, a već je borio one teške bitke sa životom.  Njegove okice su vedre, lice milo. Ne voli da priča o svojim problemima.  On voli muziku i želi da postane rok zvezda.
Među nama su HEROJI! Heroji koji žive svoje živote, koji se svakodnevno nose sa sopstvenim problemima, ali su uvek spremni da pomognu drugima! To zaista zaslužuje  naslovne strane, za primer drugim ljudima koji u životu neprestano traže smisao. Smisao je u nama samima.  Smisao života smo upravo mi koji taj život živimo. Kako je lako osuditi nekog… Kako je lepo pomoći nekom. Eto, tek dve opcije, a izbor je na nama samima.
Budite heroji, BUDITE HUMANI!
SA

среда, 29. јануар 2014.

Pusta obećanja



Poslednjih godina ono što se vezuje za našu zemlju su finansijska kriza, nezaposlenost, poskupljenja, nemaština... Da se ne ponavljam i da ne pominjem prosečnu platu i potrošačku korpu i brojne stvari koje uveliko ulaze u kategoriju luksuz.  Posle toliko loših godina narod koji čeka ono bolje sutra zaslužio je dobro – danas! Nadaleko smo poznati po svojoj gostoljubivosti, prirodnim lepotama, kulinarskim specijalitetima, po svojoj tradiciji i kulturi, muzici, filmovima, sportu... Nekad smo bili poznati po raznim brendovima, gotovo da nije bilo grada u kojem nije radila fabrika koja je proizvodila nešto što se našlo na tržištu van granica naše zemlje. Bili smo svoji, možda na kratko, ali smo radili, proizvodili... Jednog dana sve je prosto stalo. Brojna sela su gotovo napuštena, pojedini gradovi koji su nekad sijali u svojoj moći postaju sivi. Ljudi se bore za svoju egzistenciju. Više od dve decenije priča se ova priča.
Smene vlasti... planovi... konstrukcije... rekonstrukcije... obećanja – i opet u krug, pa naravno – izbori. Koliko se sećam skoro smo birali. Nije baš tako davno bio maj 2012. godine kada je formirana nova Vlada, kada smo, po ko zna koji put, krenuli ka tom boljem sutra. Naravno da stanovnici jedne države imaju pravo da biraju ko će da ih vodi, ko će se truditi i zalagati da im bude bolje, ali jednoj zemlji u kojoj raste nezaposlenost, gde se svakodnevno priča da je budžet sve manji, gde se do skoro govorilo o bankrotu, gde sve više ljudi zavisi od socijalne pomoći i narodnih kuhinja novi izbori su luksuz!
Ja sam apolitična, u tom smislu da nisam član niti pristalica neke  političke stranke. Poštujem svačiju profesiju, ali najviše cenim pošten rad, zalaganje. Mada, od same te reči „politika“ se naježim, jer  je upravo ona prouzrokovala brojna loša dešavanja  po kojima smo, na žalost, takođe poznati. No dobro, objašnjena kao aktivnost kroz koju ljudi stvaraju, menjaju ili čuvaju pravila po kojima žive, bez nje se prosto ne može. Da li je toliko teško  da ljudi koji su na vlasti udruže svoje snage, da učine da krenemo napred, da sve što je bilo ostane zabeleženo u istoriji,  da potomci onih koji žive danas prožive to čuveno  bolje sutra, a da oni koji su tu danas žive dostojanstveno i normalno od svog rada?!
Kontradiktorna je priča o državi koja mora da smanji broj radnih mesta, gde  su plate i penzije zamrznute godinama, u kojoj cene  namirnica rastu, a sa druge strane upravo ta država će finansirati izbore koji koštaju dvadeset miliona evra...  Brojni sportski klubovi u našoj zemlji  čiji članovi beleže izuzetne uspehe širom sveta finansiraju se upravo od strane tih članova, jer država nema novac da podrži talenat i zalaganje tih divnih mladih ljudih... Ove godine nećemo imati predstavnika na pesmi Evrovizije upravo zbog loše finansijske situacije, a tako smo bili ponosni kada nam je Marija Šeriović donela pobedu 2007. godine, kada je zahvaljujući predivoj pesmi i izuzetnoj interpretaciji za nas čuo ceo svet! Da ne pominjem brojne mlade talentovane ljude, koji na polju prirodnih nauka ostvaruju izuzetne rezultate, koji bi sutra mogli da budu veliki naučnici koji će svojim radom doprineti svetu u kojem živimo, a za koje se ne može odvojiti novac za jedan računar. Eto, dvadeset miliona evra je tu:  za šarenkaste flajere koje će krasiti neki novi slogani, postere i bilborde sa kojih će nam se smešiti nečija lica, zakupljene termine u medijima, kada ćemo svi šizeti i prebacivati na neki drugi kanal...  da li političari vide da je narodu DOSTA! Kao na brodu koji tone, kada je voda skoro pa prešla grlo! Novac koji se trosi na kampanje bolje da se  iskoristi u lečenju bolesne dece, da se tim mališanima vrati osmeh na lice i da svet oko nas postane lepši.
Obećanja već znamo: kažu godinama u napred kada se iskoreni korupcija, kada se stane na put kriminalu – biće nam bolje. Kažu kada uđemo u zajednicu evropskih zemalja i samim tim privučemo nove investitore – biće nam bolje. Kada  počnemo da izvozimo proizvode, a ne ljude – biće nam bolje. Sve u svemu – biće nam bolje, sa dodatkom -  KADA! Kada?! Zašto ne SADA!
2008. godine je objavljena svetska ekonomska kriza, na sva zvona se govorilo o tome da ćemo tek 2012. godine osetiti poboljšanje. Godine prođu. Neke stvari se ne dogode. Čovek koji razmišlja kako sutra da kupi hleb i mleko, DANAS, 29. januara 2014. godine,  ne stiže da misli za koga će da glasa! Taj isti čovek će u poštanskom sandučetu uskoro zateći propagandni materijal brojnih stranaka, zgužvaće to i baciće. Za cenu tog jednog listića, lepo oštampanog, on je mogao da kupi hleb za taj dan...
Nego, ova godina nije planirana kao  izborna godina. Jasno je da samim tim nije u napred planirano  u budžetu koliko će se novca potrošiti za predizborne i izborne aktivnosti. Zvanično, to se prosto ne zna. Ono što se sigurno zna je da će biti potrošen novac, mnogo novca, neplanirano.
Eto, u narednom periodu nije najavljen neki novi rijaliti šou na malim ekranima. Sad su ipak aktuelne klimatske promene - jer je u sred zime temperatura u minusu?! Ljudi koji su živeli bez interneta i masovnih medija, generacije naših baka i deka, umeli su da predvide  da li će godina biti plodna ili sušna... Umeli su da osluškuju prirodu. Mi sada to ne umemo. Mi robujemo onom što nam se servira. I pored svog revolta, besa, ljutnje,  ništa ne preduzimamo...
Sunce će osvanuti svakog jutra, mesec će obasjavati noći. Zime će biti hladne, a leta topla, dok će ljudi pokušavati da žive, u lošoj sadašnjosti, čekajući bolju budućnost.
Tražeći zaključak ovoj priči samo mogu da vidim da se sve lomi na narodu, na onom prosečnom čoveku koji ujutru odlazi na posao, koji ne razmišlja na kojoj će planini da skija ili na kojoj će plaži da se opušta preko leta. Samo razmišlja šta ga čeka sutra: računi sa greškom ili bez, poskupljenja... razna pitanja na koje ne nalazi odgovore...
Ko god  da preuzme kormilo i stane ispred ove zemlje želim da uspe da srećno vreme postane sadašnjost, a ne priča koja se nostalgično prepričava...
SA

среда, 22. јануар 2014.

Srećan rođendan!



Obožavam domaće filmove i serije, posebno one snimljene ranije, u onim “srećnim vremenima”, prosto moram staviti navodnike, ne sećam se tih vremena, za mene je to priča onih starijih, iskusnijih ljudi, koji su pored tih srećnih doba doživeli i ona veoma teška, a uspeli su da im se odupru: svojim radom, kreativnošću, vođeni talentom na kojem su radili. Danas je rođendan jednom velikom čoveku, čoveku koji je pisao hroniku savremenog srpskog društva, pisac mnogobrojnih scenarija u čijim ekranizacijama  i danas uživaju milioni gledalaca – Siniši Paviću.
Mislim da svako zna priču mlađeg referenta Mite Pantića, dogodovština njega i njegove porodice koji prati filmski serijal “Tesna Koža”. Tu je i Šurda, čovek koji  iz malog mesta dolazi u prestonicu u potrazi za boljim životom, u fantastičnoj seriji “Vruć Vetar”, snimljenoj 1979. godine, koja je pored tadašnje Jugoslavije zabeležila izuzetan uspeh u Mađarskoj, Češkoj, Rumuniji, Bugarskoj, Austriji…  Kad sam već pomenula tu potragu za boljim životom, kako ne pomenuti i čuvenu seriju “Bolji Život”… Milioni i milioni ljudi pratili su porodicu Popadić i kraj osamdesetih godina prošlog veka u našoj zemlji.
Nije mi lako da pišem o piscu, velikom piscu, ali blog je slobodna forma, pa će mi oprostiti svi oni koji budnim okom traže grešku xaxa. Gospodin Siniša Pavić je smelo, dostojno, realno, sa vrhunskim humorom  svedočio o vremenu, o deceniji, o decenijama. Prikazivao je i onog, kako kažu, običnog čoveka, a i političare, kao i one koji iz neke senke upravljaju i  jednima i drugima. Kao gledalac smatram da njega krasi hrabrost, hrabrost da istakne realnost spram svega, realnost onakvu kakva jeste, protkanu dobrim i lošim, smehom i suzama. Prosto, on je čovek koji ume da oseti trenutak, trenutak u kome smo se svi mi našli: kako živimo i kako bi voleli da živimo.
Radna biografija ovog čoveka je fascinantna. Autor je scenarija za više od četrdeset  televizijskih serijala i filmova. Vidite, on se nikad nije eksponirao po raznoraznim emisijama, umeo je da iskoristi vreme da stvara, da stvara za sve nas gledaoce. Nismo ga gledali u raznim Talk Show programima, ali smo njegovo ime mogli da pročitamo u špicama mnogobrojnih serija i filmova. Tek ponekad u pisanim medijima pojavi se intervju sa njim, koji rado pročitam. Diplomirao je na Pravnom fakultetu 1956. godine. 1968. godine snimljen je film po njegovom istomenom romanu “Višnja na Tašmajdanu”. Nije odustajao u svom radu, uskoro po njegovom scenariju nastala su sledeća ostvarenja: “Pozorište u kući”(1973.), “Otpisani”(1974.), 1984. godinu su obeležila dva filmska ostvarenja: “Čudo neviđeno” i “Nema problema”…  Mislim da nije potrebno da nabrajam, od kraja šezdesetih godina prošlog veka, pa do druge decenije 21. veka Siniša Pavić nije prestajao da stvara.  Svakako, čuveni gospodin Šojić, direktor velike firme  u “Tesnoj koži”, a predsednik političke partije u televizijskoj seriji “Bela lađa” ostaće citiran u narodu. O  Šojiću gospodin Pavić je govorio u jednom od svojih intervjua. Kaže da tih “Šojića” ima svuda, u svim delovima društva,  gde može da se živi dobro od prodaje magle i ne radeći. Talenat gospodina Siniše očigledno nije samo pisanje, naprotiv. Njegov talenat je procena. On je čovek koji prosto “čita” naše društvo, koji prepoznaje našu svakodnevicu  i koji veoma vešto to ume da pretoči u scenarijo.
Kada sam bila devojčica prvi stihovi pesme odjavne špice iz serije „Bolji život“ za mene su značili „sutra je ponedeljak, škola, idi u krevet“. Normalno da kao dete nisam razumela tu seriju, koju sam kasnije, kao odrasla, rado gledala. Jedna stvar mi je tu ostala upečatljiva i divna. Naime, njegova supruga Ljiljana Pavić potpisuje se kao saradnik u pisanju scenarija, ne samo ove serije,  a meni se posebno  dopada to što se upravo ona potpisuje kao tekstopisac pesama koje su prezentovale te serije.   Predivno je što oni, deleći svoj svakodnevni život, dele i kreativnost.
Svojim delom Siniša Pavić je obežio naše živote. On je pisao, a mi smo mogli da vidimo  kako smo lako zaboravljali prošlost, lakomisleno gledali u budućnost i sistem koji bi se našao na vlasti. Ali vlast je vlast. Skloni spektaklu, zaboravljali smo prošlost, čekali budućnost i nadali se tom BOLJEM ŽIVOTU, a nekako smo batalili sadašnjost, a opet samo želimo da budemo SREĆNI LJUDI.
Siniša Pavić – čovek koji poznaje naš narod, čovek koji je pokazao kako se koristi vreme, čovek koji ume da živi i stvara!
Želim srećan rođendan velikom čoveku, srećan rođendan Siniši Paviću!
SA




среда, 15. јануар 2014.

SHOW PROGRAM LJUBAVI!

U današnje vreme, ako ništa drugo, lako je skrenuti pažnju na sebe i to ne svojim delima, radom, već iznošenjem „prljavog veša“ iz svog života, prozivajući one u koje ste se bukvalno do juče kleli.  Razni rijaliti programi su omogućili da oni čija je biografija protkana  hobijima a ne profesijom dođu na naslovne strane. Mislim da se svaka situacija može rešiti mirno, bez pompe – da li je u pitanju razvod, raskid, svađa... Sve se to može rešiti oči u oči. Čemu tamo neka „javna pisma“ medijima, reči kojima demantuješ samog sebe, ono što si govorio?
U psihologiji zaljubljenost povezuju sa sužavanjem svesti, što može da dovede do loše  procene.  Svako ima pravo na tu „suženu svest“, svako ima pravo da se zaljubi. Veza dvoje ljudi protkana je lepim stvarima, ali naravno i problemima. Na njima je da reše svoje probleme, ne bi li uspeli da nastave dalje zajedno. Ukoliko u tome ne uspeju raskid je neminovan. Ukoliko je u toj vezi bilo zlostavljanja verbalnog ili psihičkog, nadležan je određeni  sud, a ne mediji i javnost.  Ako ste  javna ličnost, uspešni u nekoj profesiji, imate svoju vernu publiku, normalno je da će njih zanimati i šta se dešava u vašem privatnom životu. Ružno je koristiti medije i tuđu popularnost da bi  loše govorili o bivšem partneru, a još ružnije je stiicati tu istu popularnost lošim rečima upravo o osobi sa kojom ste do juče delili sve. Sve to može normalno da se kaže, prosto dvoje ljudi više nisu zajedno, razvode se, naišli su na prepreku koju ne mogu ili ne žele da savladaju i tu nema dalje priče.
I  devojka koja radi u marketu na kasi, i devojka koja radi u butiku, mladić koji kao konobar sa osmehom na licu dočekuje goste u restoranu... pa i oni prolaze kroz težak period raskida od voljene osobe, ili se bore sa raznim problemima, ali nastavljaju da rade svoj posao, da niko neće čak ni po njihovim licima zaključiti da li ih nešto tišti, muči... Oni će se obratiti onima koji i treba da znaju šta im je na duši, svojim najbližima, svojim prijateljima.
Nisam naučena da se žalim. Verujem u sebe, znam da svaki problem ima rešenje, čak i onda kad deluje teško, kad mislimo da se nalazimo pred zidom koji ne možemo ni da preskočimo ni da srušimo - rešenje uvek postoji! Život mi je doneo mnogo dobrih stvari, ali kao i svakome bilo je i lošeg. Meni se dogodila vanmaterična trudnoća. Uz svoje najbliže sam prolazila kroz to, nisam ni pomišljala da će mediji to da otkriju i pišu o tome. Javna sam ličnost, za to se saznalo. Sama sam  birala svoju profesiju, rešena da nosim sav teret koji ona nosi , i dobro i loše. Javno sam govorila na tu temu  u nadi da ću nekako, vođena svojim iskustvom pomoći svim onim ženama koje su kroz to prošle. Onda naiđem na priče  od onih koji žele tu scenu, ne shvatajući da je i za nju, kao i za sve, potrebna PROFESIJA: „Izgubila sam bebu“, pa „Nikad nisam bila trudna“ od jedne te iste osobe, u kratkom vremenskom periodu.  Da se tu zaustavim i da se zapitam da li je moguće da se čovek poigrava onim najintimnijim stvarima zarad naslovne strane, a posle toga, kad đavo odnese šalu mediji budu „krivi“ jer su „loše preneli“. Zaista ne razumem i mislim da nikad i neću razumeti. Lako je postati slavan. Lako je naći se u novinama, televizijskim emisijama. Napravi nekakvu  ludost, baci je u javnost, što je danas prilično lako, i odmah će te saletati pitanjima „zašto si to uradio/la“. Eto ti slave. Nego, ona stara „svakog čuda tri dana dosta“. Ako ne ostavljaš konkretna dela, nešto  po čemu će te ljudi prepoznati, nestaćeš baš onako kao što si i došao – brzo!
Ljubav je izgleda najbolji marketing.  Biti zaljubljen kao da je zanimanje. Prosto ne stignem sve da ispratim, ispričaju mi prijatelji, pročitam na portalima. Zbunim se. Danas im  ljubav cveta kao prolećna bašta, dok oni pričaju o svojim planovima za budućnost kao da  već u  glavama pišu to već pomenuto „javno pismo“ gde objavljuju svoj raskid! Jedno je rijaliti šou, drugo je realan život! Ja verujem u ljubav. Verujem da se može desiti, kako kažu, na prvi pogled. Taj takozvani prvi pogled nije pogled u fizički izgled, to je ona neobjašnjena fantastična privlačnost koju osetite. To je energija koju ćemo u svojoj mudrosti prepoznati, a u svojoj gordosti ignorisati. Sa druge strane, ljubav dvoje ljudi je njihova intima, njihova priča, njihova slatka i najslađa tajna.
Ljubav je svima dozvoljena. Zaljubiti se u nekog nije greh. Pa rado se setim kada smo bili deca, one prve ljubavi koje su se rađale u pogledima. Ko nije imao simpatije i zaljubljivao se taj nije živeo. Bila su to ona vremena kada nismo po socijalnim mrežama kukali zašto nemamo pažnju tog nekog tako „posebnog“ već smo u spomenarima na pitanje „Ime vaše simpatije“ pisale početno slovo i stavljale tačkice, a kako je spomenar išao iz ruke u ruku nadale smo se da će baš ON videti da je taj. Eh te dečije simpatije.  Prosto dođu pa prođu, ali su bar bile iskrene, za razliku od SHOW PROGRAM LJUBAVI!
Xoxo SA