среда, 14. октобар 2015.

SAMO NAS SLOGA MOZE SPASTI

novembru mesecu u Sofiji, jedna preslatka i veoma talentovana devojčica  predstavljaće našu zemlju na dečjoj Evrovizija. „Lenina pesma“, zove se kompozicija , a izvodi je upravo – Lena. Ta devojčica mirnih, krupnih, bezbrižnih očiju,  izuzetne harizme,  koja se nada jednoj lepoj budućnosti, a pred kojom je, sudeći po tom što sam do sada videla od nje, blistava pevačka karijera,  peva pesmu o nekom boljem sutra, nekim svetlijim danima, nekim novim klincima koji će biti odrasli ljudi.  „Zajedno možemo to da dobro pobedi zlo... na nama ostaje svet“, peva mala Lena u svojoj pesmi. Da,  na mlađima svet ostaje, pitam se, ako nastavimo ovako, kakav ćemo im to svet ostaviti? Kakav primer im dajemo?
Put do uspeha posut je laticama ruža, ali i trnjem. Želje se ostvaruju verom, upornošću, snagom... nikada neće doći dobra vila, niti će vam zlatna ribica ispuniti tri želje. Sva moć ovog sveta je upravo u nama samima. Ne treba gubiti nadu i misliti da su dešavanja u životu  tek splet slučajnih okolnosti, ne, sve je to deo jednog veličanstvenog plana i vodi ka istom takvom cilju, ako verujete u sebe.
Vremena su teška. Desetine i desetine ratova trenutno se vodi u svetu. U nekim državama traje već decenijama. Novinski naslovi su prepuni loših i tužih vesti, kao i crnih statistika. Sve veći broj mladi prepušta se porocima. Sve to krene, na izgled, bezazleno, jedne obične večeri na jednoj običnoj žurci kada mlada osoba proba alkohol prvi put u životu. Tada i ne pomisli da će za već nekoliko godina postati alkoholičar, da će mu biti potrebno lečenje. Da ne govorim o drogama, sedativima sa kojima sve više mladih ljudi dolazi u kontakt u ranom pubertetu, pa i pre završene osnovne škole. Moje odrastanje je bilo teško, detinjstvo sam provela u nemaštini, ali nikad bez ljubavi. Nikad to nisam krila, naprotiv, to potenciram upravo zato jer sam tada sanjala svoj san koji živim danas. Potenciram to jer mi ništa nije palo s neba niti došlo preko noći. Trudila sam se da budem uzoran đak, trudila sam se da pomognem svojoj majci u najgorim danima našeg izbeglištva kada smo živeli u maloj sobi koja je imala zemljani pod. Niti je moja majka, moja snaga, dozvoljavala da nas to vreme „pokosi“, već me je učila da idem napred, govoreći meni i bratu da je najbitnije biti pošten čovek, da uveče utoneš u san mirne savesti i da se ujutru budiš sa planom kako da ispuniš novi dan. Istina je da nisam ispunila njenu želju i upišem fakultet, ali je verovala u mene.  Majka kao majka, plašila se profesije koju sam odabrala, želela, blagoslovena talentom za pesmu.  Tada su svi cenili vrednu i primernu decu. Oni koji su se trudili na sve moguće načine da budu mangupi kažnjavani  su. Danas kao da je postalo u modi to – biti mangup, a uzorni, vredni, talentovani mladi ljudi dobijaju epitete kojekakve. Kao da je postalo sramota raditi na sebi. Otuđili smo se, znate. Ona stara „Da komšiji crkne krava“ važi i dalje, ali uz dodatak – „Da komšiji ne crkne ruter“... ili „Daleko bilo da komšija stavi šifru za wireless“.  Da li ćemo proći pored starijeg komšije koji unosi drva i ponuditi mu pomoć? Kada ste poslednji put odneli u Crveni krst garderobu koju ne nosite, igračke koja su vaša deca odavno prerasla... Kada ste uradili nešto za druge? Da li znate šta vaše dete radi na internetu? „Bleji na Fejsu?“, umesto da je na vazduhu! Znate li na kakve neprikladne sadržaje može naići upravo na tom internetu, opakom virtuelno svetu koji ga može povući da u realnom životu uradi grozne stvari... Pa otkud sve više depresije među mladima, otkud  sve više utrkivanja ko će imati bolje patike, skuplji telefon? Da li jedno dete ima toliku moć nad svojim roditeljima koji će se odreći nečega što bi zaista tom detetu pomoglo u životu, naučilo ga da ništa ne pada sa neba, samo i samo „da dete ne štrči od ostale dece“?!
Ja sam štrčala, pa šta! Nisam išla na ekskurzije jer nismo imali novca. Nisam nosila najmodernije patike jer nismo mogli da ih priuštimo. Nisam kupovala užinu – nosila sam sendič. Kada je došao „trend“ među mojim vršnjacima,  da kupuju cigareta, opet sam štrčala. Ni tada kao ni sada nisam mogla da zamislim sebe da budem zavisna od nečega, da naviknem svoj organizam da mu je potrebno nešto što mu zapravo šteti! Nikada! 
A eto, ljudi danas – sve u korist svoje štete. Televizije su pokrenuli rijaliti programe, ne bi li nekada slavni mogli da povrate bar pet minuta slave, ne bi li oni manje slavni mogli  da se proslave, a tu su i anonimni koji žele takođe svojih pet minuta. Očigledno su se pojedinci nagledali rijalitija u prošlosti, pa pokušavaju da nadmaše neke koji su tu bili davno pre. Taktika im je loša. U udarnim terminima, u programu uživo tuča žena. Boks! Šamaranje, čupanje kose, gađanje onim što im prvo padne pod ruku, sve to „začinjeno“ takvim psovkjama koje u životu nisam čula. Izmiču kontroli kako sami sebi tako i onima koji mogu da ih kontrolišu. Kažu predstavljaju narod – e pa mene ne predstavljaju, kao ni narod koji ja poznajem. Razumem da je to ovom napaćenom narodu postao svojevrstan vid zabave, ali pitam koliko malo fali pa da zabava koju prikazuju pojedinci spremni za sve zarad honorara izmakne kontroli, da se desi nešto grozno?
Bes je nadvladao. Lebdi nad nama poput onih crnih, gradonosnih oblaka... Samo slogom ih možemo rasterati. Tu nam ne može pomoći niko, ni političari ni bilo ko, koliko mi sami – čovek čoveku.
U želji za nekim boljim danima, u želji da parkovi budu puni bezbrižne i dece, čestitam vam rođendan i nadam se da ćemo u bliskoj budućnosti čitati isključivo lepe vesti.
   Vaša Svetlana