среда, 28. август 2013.

Zaštitite decu!

Verovatno ste očekivali da moj novi blog bude, bar jednim delom, vezan za osobu koja je ovih dana samu sebe demantovala kao borca za ljudska i manjinska prava, ali u tu borbu je malo ko verovao, tako da se tom vrstom besnila neću baviti. Kao što sam već rekla: pustila sam sve niz leđa, prodrmala zadnjicom i stresla.
Baviću se daleeeeeeeeko važnijim stvarima, vezano za našu zemlju, koje  milione ljudi zaista zanima.
Deca... iskrena neiskvarena bića, MORAJU da imaju detinjstvo, nečega čega će se sećati jednog dana kada odrastu, a baš način njihovog odrastanja će ih oblikovati u čoveka u kog će stasati. Dok se donose razni zakoni, dok se političari smenjuju u udobnim foteljama i raskošnim kancelarijama, najmanje deset beba dnevno bude ukradeno u Srbiji! Roditelji nestale dece, njih oko šest hiljada su napravili udruženje, a NE POSTOJI ZAKON koji procesuira slučaj nestale bebe! ČEKAJ! To nije neko tamo otuđenje imovine, to nije krađa automobila, telefona, pljačka kuće! Roditelji su izgubili svoje zdravo novorođenče! To nije slučaj, to je nešto za šta reč ne postoji! To je nešto što se događa i o čemu se skoro pa ni malo ne govori! Sigurna sam da političari pokušavaju da ovu zemlju „podignu na noge“, usmere ka pravom putu, ALI, to NIKAD neće uspeti dok se bude ćutalo na stvari, izuzetno loše, koje se svakodnevno dešavaju i to decenijama u nazad. Naime, 1983. godine žena je rodila zdravu bebu u porodilištu u Ćupriji.  Tri dana kasnije ženi je rečeno da je njena beba umrla. Nije joj rečeno ništa dalje u vezi toga, niti joj je bilo dozvoljeno da vidi telo svoje tek rođene bebe.  Nikada nije pronađena bebina umrlica, kao ni rezultati autopsije, a tužba protiv osoblja porodilišta je odbijena – kao neosnovana! Godine su prolazile. Tražeći istinu, žena je podnela tužbu Sudu za ljudska prava u Strazburu.  Onda kada bi njena beba imala trideset godina, stigla je presuda da država ženi isplati deset hiljada evra i sudske troškove, i da država „preduzme hitne mere da se reše mnogobrojni slučajevi te vrste.“!!! Ta žena nije tražila novac, nije tražila odštetu, TRAŽILA JE SVOJE DETE! Istinu nije saznala ni posle trideset  godina...
Ovo nije redak slučaj. Sud za ljudska prava u Strazburu trenutno obrađuje preko 100 pristiglih tužbi zbog nestanka novorođene bebe!
Najstariji slučaj o nestanku bebe razmatran je još 1959. Od tada, pa do danas, posle mnogo istih slučajeva NI JEDAN NIJE OBJAŠNJEN! ISTINA SE NIKAD NIJE SAZNALA. A Srbija čeka zakon koji će razmatrati ovo pitanje...
Opravdanja su razna... „naporna papirologija posle nerazjašnjene smrti bebe“, ili „da se roditeljima ne izazove trauma koja će ih sprečiti da dobiju drugo dete“... Jedno, veoma jasno pitanje ostaje: zašto se roditeljima ne dozvoli da vide preminulu bebu, i kako papiri vezani za nesrećan slučaj nestanu u poplavi...?
Gde je pravda? Gde je istina?
Sve češće smo svedoci, na raznim mestima, posebno u većim gladovima, kako nam prilaze malena deca, u prljavoj i iscepanoj garderobi, prašnjavog lica, kako traže novac. Većinom slučajeva nisu sama, pored njih je neko starije dete, koja ga prosto „potura“ ljudima da isprosi od njih neki dinar... U policiji i Centru za socijalni rad regiostrovane su brojne porodice koje se deceniju i više u nazad bave prosjačenjem.  Pojedinačno, u toku jednog dana zarade od 300 do 1000 dinara.  To je informacija koja se može saznati, ali niko ne zna koliko je dece na ulicama primorano na prosjačenje. Od strane svojih najbližih, deca se navode na prometne lokacije. Nije bitno da li su napolju nesnosne vrućine ili velika zima – ta deca su na ulicama, prose, ne svojom voljom, već „radeći ZA NEKOG“! Danas, kada je sve postalo biznis, u svetu gde se ne biraju sredstva kako doći do zarade, deca su žrtva porodica koji preko njih dolaze do novca. Ta deca su oskudno obučena po najvećoj zimi, mališani su umotani u ćebad na ekstremno visokim temperaturama...  i sve to ulazi u neku statistiku, čak netačnu i nejasnu, ali prosto NE POSTOJI ZAKON KOJI BI TO SPREČIO!???
Brojna pitanja se nameću sama. Da li roditelj koji je izgubio svoje zdravo novorođeno dete, pod čudnim okolnostima, koji nastavlja život pitajući se šta se desilo sa njihovom bebom, uporno prolazi pored svog deteta koje je osuđeno da prosi na ulici? Ili je tačna neka druga „istina“ da ta deca završavaju kod bogatih, takozvanih elitnih parova... Par  se mesecima raduje rođenju svog malenog naslednika, koji će jednog dana postati ČOVEK, a ta malena bebica devet meseci raste ispod majčinog srca... Dan najveće radosti, kada žena ode da se porodi, da na svet donese svoje dete ubrzo se pretvori u najgori mogući košmar. TO JE LJUDSKO BIĆE, KOJE JE NESTALO BEZ IKAKVOG OBJAŠNJENJA! Gde potražiti pravdu, gde potražiti istinu? Gde su ta deca sada?
SA

среда, 21. август 2013.

Lepota...

Nije baš primetno, ali ovo leto nam se bliži kraju. Leto kao leto nosi sa sobom mnogo toga, prva asocijacija je more, neke nove ljubavi... Ljudi se spremaju za to i jako jako greše.  Spremaju se tako što razmišljaju kako će izgledati u kupaćim kostimima, kakve će biti „morske slike“, pa gledajući ono što im se servira i nameće,  pribegavaju KIVI DIJETI, jedu  sve osim kivija, padaju u nesvest... Neki momci  čak počnu da se bave sportom, ono, nekih mesec dana pred te photo shootinge. Krenu u teretanu, izdrže  nekako sat vremena, posle toga – kafić, kafa i cigareta, uveče alkohol, sutradan ponovo teretana... i opet padanje u nesvest... LJUDI! STOP! Znamo šta sledi. Spolja gladac – iznutra jadac... Šta je GLADAC nikada nećemo znati,  fizičku lepotu svako doživljava na svoj način, ali JADAC je JADAC i tu nema dalje.
Shvatam ja trendove, shvatam da je došlo neko „novo vreme“, ali užasno je i pomenuti da je poslednjih godina nekoliko manekenki umrlo od izgladnjivanja! Zbog tog, kako uvek kažu, „nemilog događaja“, granica te „savršenosti“ je uvećana za kilogram ili dva! Dozvoljen im je slabiji ručak! Ko diktira taj „trend“? Razumem i posao, razumem  sve, ali svoj život ugroziti, uništiti zarad karijere, naslovnih strana – to ne razumem. Ne može ljudsko biće da ide protiv sebe, protiv svog organizma, protiv onog kakav je rođen, kakvim ga je Bog stvorio...  E to – KAKVI SMO ROĐENI, u tome je sve. Ima preterivanja svuda, ne kažem, ali uvek se setim jednog – kovrdžava devojka pegla kosu, devojka sa ravnom kosom uvija kosu... Šta hoću da kažem – pa nikad zadovoljni, posebno mi žene! Xaxa!
Svi stručnjaci ovog sveta da se okupe, i oni koji se bave ljudskim umom, i oni koji se bave ljudskom dušom, i oni koje se bave zdravljem, naći će odgovore na mnoga pitanja, daće definiciju za mnogo toga, ali dve stvari neće umeti nikada da objasne: lepotu i ljubav. Zašto neće? Pa logično – zato što je to pogled nas samih! Samo naše i naše gledanje. Jedno je pristojnost, jedno je uljudnost... ali zanos nečijom pojavom je sasvim, sasvim lična stvar.
Zato izmisliše plastiku. Plastika je praktična.
Mnogi uređaji koji su nekada bili luksuz a danas deo naše svakodnevice su sada  plastični. Da ne nabrajam ali, tu su i plastične čaše, tanjiri, kašike, viljuške, noževi... LJUDI... Plastika je uzela maha... Nezadovoljna svojim nosem mlada devojka koja slavi osamnaesti rodjendan neće tražiti putovanje ne bi li obišla neku novu zemlju, upoznala novu kulturu – tražiće i dobiće nos. Sladak plastičan nosić da se diči njime i para oblake, iako joj predhodni nije ometao niti disanje, niti remetio estetiku lica. Druga, malo „jače građe“, koja je taman kivi dijetom skinula par kilograma, nezadovoljna svojim strukom izvadiće rebra, ne bi li njen struk bio „savršen“...  To što će se kasnije pitati „a šta je to savršenost“, to stvarno nije bitno, ali ČOVEK ne bi imao toliko rebara koliko ima da mu nisu potrebna!
Drage moje dame, sećate li se Barbi? Čuvene lutke koju smo sve toliko priželjkivale i sa kojom smo se rado igrale. Prezentovala je  „savršenu“ građu žene. Toliko savršenu, da su baš naučnici ustanovili da kada bi postojala ženska osoba takvih proporcija, prosto bi se raspala. Naime, „padala“ bi napred (zbog obima grudi spram malih leđa), „polomila“ bi se u struku (zbog ekstremno tankog struka), a noge prosto ne bi mogle da drže ostatak tela (jer su previše dugačke)...  No, ta plastična lutkica je napravila BUM, to se ne može poreći, ali najviše za one koje su rasle i maštale da jednog dana izgledaju upravo kao ona i kasnije se pretvorile  u sve samo ne u ljudsko biće...
Moram da se vratim na početak... Protiv sebe ne možemo, u tome je stvar. Normalno je da se savijete u struku  i da vam „štrči“ koža, kako god da ste građeni. Normalno je da zažmurite ako vam zrak sunca ide u oko, normalno je da vam se oko očiju pojave „bore smejuljice“... Normalno je biti normalan! Nije normalno izgladnjivati sebe i mučiti organizam ne bi li izgubili kilograme, dobili neku bolest, organizam sam pravi „rezerve“ u sebi jer prosto ne dobija hranu! Sa druge strane nije normalno preterivati u hrani ne bi li dobili koji kilogram više, ne bi li „morske slike“ bile „savršene“. Šokirate sopstveni organizam ne bi li ste kasnije žalili nad onim što ste uradili...
U zdravom telu zdrav duh, davno su rekli. Obe dijete, i ona za gojenje i ona za mršavljenje se svode na jedno – hranu, a ne na izgladnjivanje, a sve to sa sobom vuče i određen način života, drugačiji. Ako želite da promenite to što mislite da se drugima ne dopadate – promenite svoj stav prvo, a onda svoje navike. Dopadnite se sebi! Da vidite kako će naprasnio svi pojuriti za vama!
Obline su i dalje savršene, i dalje se svi dive Merlin Monro, danas i Moniki Beluči, a ne vidim da su one kosturi. I dalje su top žene u svetskom šou biznisu Bijonse i Dženifer Lopez, po mnogima najlepše.
No, lepotu će i dalje objašnjavati, tražiće taj „savršen sklad, a toliko žena je poseduju, žene koje nismo videli jer se nikada nisu bavile nekim javnim poslom... Toliko je pesama o lepoti žene. Toliko je muškaraca patilo želeći samo da im se približi. Te žene su imale lepotu, lepotu koja je zračila ljudima oko njih baš zato što su one bile svesne da je poseduju. Lepotu koja je prosto bila zanosna, a urođena, ne nadograđena i kupljena. Lepotu koja iz njih zrači i dan danas dok trčkaraju za svojim unucima. Pitaćemo se ZAŠTO SU TOLIKO LEPE? Zašto je njihov osmeh tako čaroban? Zašto mami sve oko sebe? Prosto je – zadovoljne su sobom!
Xo xo  SA

среда, 14. август 2013.

Humanitarni rad

Razumem reklamu u ovom šou biznisu. Da bi se za vaš album, singl, nastup, koncert... čulo, morate se reklamirati. Ali, nije tačno da je svaka reklama – reklama. Naime, ne ako se zloupotrebljava tuđa nesreća zarad lične promocije!
Prosto mi se nameće pitanje – zašto veliki broj njih radi nešto „humano“, „pomažu“ ljudima kojima je pomoć  preko potrebna, pred velike koncerte, pred događaj vezan za karijeru? Čitava godina, a i mnogo vremena prođe i pre i posle toga, gde su tada? NIGDE NIKOGA! A tek obećanja! Obećavati čoveku, na ivici egzistencije pomoć, žaliti bolesno dete provlačeći se po medijima sa svojom lažnom emocijom, samo da bi se kroz priču provukao nekakav koncert, čak i omanji nastup,  je više nego ružno!
Poslednjih godina to „humano ponašanje“ je postalo i stvar trenda i unosan biznis. Kada je godinama u nazad bratu i meni pomoć bila potrebna, jedina humana osoba je bila upravo naša majka! Radila je mnogo, samo da nama ništa ne bi falilo i davala nam time primer, da  se jednog dana kad odrastemo ne stidimo rada, posla, već da uživamo u plodovima istog.  Rado se osvrnem na svoje detinjstvo, pored svih nedaća koje su nas pratile, dete ume da ceni svaku sitnicu, i zaista nema ništa vrednijeg na svetu od iskrenog dečjeg osmeha.  Ja sam taj osmeh sačuvala i godinama kasnije  ga videla na licima mnoge dece. Ljudi  se zapitaju  zašto neko zrači, zašto mu oči sijaju uvek – tu je objašnjenje harizme, taj neko nije pustio to maleno dete iz sebe da ode. Nego, ima dece koja su zaboravila da se smeju. Na žalost ima ih mnogo. Zanemarite ono pitanje „da li se to sudbina poigrala sa nečijim životom?“. Zanemarite sve kada vidite da je neko gladan i bukvalno moli za parče hleba, zanemarite sve kad je jedan život ugrožen, zanemarite sve kad oči jednog malenog deteta gube sjaj, a život se gasi... Zanemarite nadmetanja, takmičenja, prosto pomozite, ne mora niko da zna.
Razne humanitarne organizacije rade sve osim što je njihov plan delovanja – pomaganje onima kojima pomoć treba. Pravda, spora ali dostižna ih kad tad presretne. Onda iskoče razne afere, sumnjive radnje i čudne priče. Tako bude jer organizacija nije posedovala sopstveni prihod, od koga će deo odvojiti za nekoga. To je kod ljudi vremenom stvorilo averziju, do tolike mere da neće pomoći nekome ko im se bukvalno gladan pojavi na kapiji, jer prosto više ne veruju nikome.
Obećanjima i sažaljenju nema mestu kad meseci, čak i dani odbrojavaju nečiji život. Političari su tu da obećavaju „neko bolje sutra“, to im je, valjda, posao. Na čoveku  je  da pomogne drugom čoveku, da ono malo što nekome znači mnogo! Posle toga da bude ispunjen, zadovoljan, a ne da ide okolo sa pričom kako je nekom pomogao. Mada, kad se mnogo priča ništa se ne uradi.
Mnogo toga nosi život, dobrog i lošeg. Nemati materijalna sredstva nije sramota. Sramota je nemati dušu, sramota je osuđivati druge koji su uspešni, koji su svojim radom, krenuvši od nule, stekli ono što imaju sada. Mnogi, na žalost, nisu imali tu sreću da koračaju životnim putem i imaju ono oko čega se vrti sve – novac. Dok su neka deca žiletima sekla gotovo nove patike ne bi li od roditelja dobili druge, ja sam bila srećna u svojim patikama. Dok su drugi bacali sendviče koje bi im od kuće spakovali za užinu, meni je najlepši sendvič na svetu bio onaj koji mi je pravila moja majka. Hvala dragom Bogu, tada, u tim za mene i moju porodicu izuzetno teškim vremenima, rasla sam kao zdravo dete i postala ostvarena zrela žena, koja je stekla dovoljno za sebe i svoje najmilije, da želim da pomognem onima koji su izgubili ono što je najvažnije na svetu – zdravlje.  U koliko tih malih anđela čuči genije, budući Nikola Tesla, ili virtuoz na nekom instrumentu, inženjer, vrstan muzičar, glumac... U svakom od njih čuči dete koje želi da jednog dana postane ČOVEK. Svako ima pravo na život, za koji se organizam bori svom svojom snagom. Dete koje ne zna ni za depresiju, ni za promene klime, ni za „moć novca“, koje svojim očima posmatra svet kroz jednu šarenu prizmu ne zna ni to da postoje loši ljudi. Zna samo da mora da živi...
Na žalost, mnogi mališani su izgubili tu najveću i najtežu bitku.
Onog momenta kad treba da odvojimo to malo, što će nekome značiti zaista mnogo, zaboravimo na sebe. Novi album, novi singl, novi sport... koncert.... to je u opisu posla - ljudski život nije.
Kada koncert prođe pričajmo o njemu. Kada izađe nova pesma – pevaćemo je. Kada pomažemo nekome – POMOZIMO!
Xo xo SA

среда, 7. август 2013.

Poker partija

Da prvo “odmotam” nedelju iza nas. Ovim putem se izvinjavam mojim lepoticama i lepotanima, svim ljudima koji su želeli da dođu na moj  koncert u Niškoj Banji. Veliki koncerti na otvorenom su nešto u čemu istinski uživam. Doduše, NIKAD ne bih dovela u pitanje bezbednost ljudi koji su došli da uživaju u mojoj pesmi, posebno u periodu letnje vreline sa kojom se suočavamo ovih dana, kada se MORA obezbediti sve što je neophodno, ne bi li sve prošlo u najboljem redu. Zna se šta sa sobom nosi jedan veliki skup ljudi. Daleko od toga da sam tražila obezbeđenje ravno predsedniku države. To je naslov koji me je lepo nasmejao, ali svi znaju da  mene ima ko da čuva, uvek, a sa druge strane ko bi i zašto bi meni naudio??! Da, ISTINA JE, koncert je OTKAZAN zbog PREVELIKOG INTERESOVANJA.  Poznata sam kao surovi profesionalac, tako da mi ova činjenica ni malo ne imponuje! Neću ništa reći ni u svoju korist, ni protiv nekoga. Moji nastupi sve govore.
Još nešto što mi je obeležilo proteklu nedelju je poseta rodnom gradu mog supruga. Imala sam predivan nastup u Negotinu, to je ono poslovno – Seka Aleksić. Diskoteka u kojoj sam gostovala jedna je od najvećih u Srbiji (u Negotinu jedina veća). Da ne bude da se hvalim, vlasnik diskoteke me pohvalio i rekao podatak da sam oborila rekord posećenosti, a ja porasla xa xa. Drago mi je da je tako. Elem, imala sam NASTUP, ne KONCERT, pošto danas svi moderno govore koncert ovde, koncert onde. Zna se šta je nastup u diskoteci ili klubu, a zna se šta je koncert – pred nekoliko hiljada ljudi u velikoj hali. Ja sam dakle išla na NASTUP, sa svojim petočlanim bendom, koji me prati, a ja pevam UŽIVO (ne matrica, ne plej bek, pu pu daleko bilo). Umišljaju ljudi svašta, pa i to da imaju KONCERT pred 200 ljudi. Dobar trip! Hašiš a? Uuuu mora da je dobar, nisam probala nikad, ali predpostavljam xa xa.  Privatno, ja, Svetlana Aleksić Piljkić, uživala sam u domu i okruženju mojih drugih roditelja, moje svekrve i mog svekra. Uživala sam u jednoj zajednici ispunjenoj toplinom i ljubavlju, uz, priznaću, slatko “ogovaranje” uz kaficu sa mojom svekrvom. Šta da se radi – ženska posla. Uvek dobijem neku korisnu informaciju da moj dragi malo pocrveni – xo xo. Tako to ide.
TV baš nešto nisam stigla da gledam, ali surfujući po netu – na Balkanu ništa novo. Pada mi na pamet da prodam TV, molim zainteresovane da se jave, jer na 80% kanala gledati i slušati politička koškanja, gledati POKER koji se igra, a gde je narod stavljen na sve ili ništa zaista je više nego poražavajuće. Jedno poskupljenje, vrlo pametno, s političke tačke gledišta, vuče sva ostala. Pa kad sve radi na struju! Nisam milioner, nisam ni rasipnik – nema Fejsa posle 23h pošto ću da peglam!
Eto, to je tih sedam dana, ako bih zašla malo dublje, svaki moj post na Bloggeru bi se zvao “Sedam dana iza nas”, pošto ne da ima šta da se napiše nego baš baš ima!
Nego sedamdesetih godina prošlog veka, tada mladi ljudi, a sada već bake i deke, upoznavali su se  na radnim akcijama, gde su zidali, gradili: pruge, puteve, zgrade... E kad pomenuh pruge, te iste pruge, koje su tada nastajale uz pesmu tih mladih ljudi,  takve kakve su nastale, koristimo i dan danas... Dok vozovi krstare po evropskim zemljama preko 300 kilometara na sat, naši pak usporavaju iz godine u godinu, toliko da takozvani brzi voz veći deo određene deonice ne sme da pređe dvadeset kiometara na sat. A šta se radilo u tim „srećnim “ vremenima, kojih se stari ljudi danas sećaju sa nekakvom setom i nostalgijom? Mi, generacija, nova, predratna, to ne pamtimo, ali pamtimo mnogo toga. Kada sam bila mala obožavala sam da gledam vozove. Da li iz ugla jednog malenog deteta, ali delovali su mi tako jaki, moćni, spajali i povezivali ljude. Danas, ta malena devojčica, sada odrasla, zrela žena, gleda u te iste vozove, NA ŽALOST ISTE. Da, zaista su isti. Godine su ih pregazile, mnogo ljudi je prošlo kroz te vagone... radne akcije odavno prestale, pruge ostale da čekaju remont. Nego, poslednje „dete“ nekada udružene zajednice zemalja na našem Balkanu – Jugoslavije, kažu, dobija novo ime i novo ruho. Političke priče, tako slatke i nevine, da čovek prosto u trenutku pomisli da će sa sto evra u džepu, nekim novim avionima obići svet. Letećemo, a ne možemo da se vozimo! Setih se onog čuvenog vica – kako japanci zovu naše puteve? – SAMAJAMA! I zaista je tako. Da li naš asfalt nekako prosto upija zemlja, pa se remonti rade svake godine a rezultati se ne vide? Da li naši vozovi, i to brzi, iskaču iz REMONTOVANE pruge u brzini od
dvadeset kilometara na sat! Hvala dragom Bogu da niko nije povređen, a voz je nastavio da se tetura dalje! Ljudi koji su već besni od svega, ljuti na političare, jedni na druge... koji žele da uštede ne bi li sebi najjeftinijim prevozom priuštili odlazak na more, ne bi li bar na tih deset dana pobegli od muka svakodnevice RIZIKUJU SVOJ ŽIVOT u vozu koji ide DVADESET NA SAT! I onda slušam priču o avionima, novim kompanijama, investicijama, dok je Biro za nezaposlene  postao najposećenije mesto u svakom gradu!
Ali Poker se i dalje igra. Za okruglim  lepim skupocenim stolom. Igra se na stolu na kom nema novca, ni karata. Potezi se povlače ugovorima i potpisima, a ulog se postavlja NARODOM. Igrači su sve osim obični, vrlo su neobični. To su igrači koji imaju moć, da ljudima ulepšaju ili upopaste život. Nikad se nisam bavila politikom, nikad me nije zanimala, ali je ušla u sve pore ljudskog društva. Da li će i lubenice na sebi imati etiketu neke stranke? Hoću i JA da vidim ta srećna vremena, koja su BAJKA mojoj generaciji!
Xo xo SA

среда, 31. јул 2013.

On bi da bude štrumpfeta

Dobar dan  i ovog podneva, hteli vi to ili ne, ja hoću, zavolela žena socijalne mreže pa i ovaj Blogger. Muž mi viče „Trening!“, ja odgovaram „Posao ljubavi!“, on ode u teretanu, ja eskivirala ovih pola sata dok kucam i oboma lepo. Kad otkucam ide preznojavanje – a ne, nije to na koje vi mislite, a ni ja.  Pošto nisam na „photoshop dijeti“ moram da uradim ono što mi današnji dan nalaže – trening, ali prvo ovo.
Dakle. Nisam od onih koji se pravdaju. Volim  da objasnim ćutanjem – DOBRO, pevanjem. Da ćutim ne umem, a da pevam – VOLIM, a kažu i da znam. Vidite, kažu to svi oni koji kupe kartu za moj nastup koji do sada nikada nije doživeo fijasko. Kažu to i vlasnici klubova, diskoteka koji me pozivaju, kažu to i oni koji su na čelu gradova koji me zovu da svojom pesmom okupim ljude na njihovim trgovima, ako kažu – dobro. Ja odem, PEVAM, veselim se sa hiljadama mojih fanova, sa svojom dragom publikom, a posle nastupa u glavnom ne mogu da zaspim... To niste znali? Pa dobro ljudi, pa vaša Seka je ŽENA, nije robot! Kako zaspati posle tolike euforije, dobre žurke, muzike... Moraju misli da se saberu, telo da se opusti... A da sam se dobro udala – vala jesam. Moj muž pokušava da me zaštiti od svega. To POKUŠAVA moram da naglasim, jer neke stvari nisu u mogućnosti čak ni HEROJU MOG ŽIVOTA! Naime, ne može da shvati da se uspeh ne prašta, ne može da shvati pakost i zlobu drugih ljudi... ne mogu ni ja, ali sam navikla, svesna da će me neko voleti ili ne, uvek. Zašto neko slepo prati rad osobe koju ne voli – to ne mogu da razumem. Pa to je kao menjanje kanala na TV-u. Ne voliš – ne gledaj i svima lepo.
Moja biografija je svima dostupna, eto, moj zvaničan sajt na primer i zaista NISAM ni pokušala da se upišem na glumačku akademiju, ups AKADEMIJU DRAMSKIH UMETNOSTI. No, kad sam kročila na tu javnu scenu po prvi put uvidela sam da se  u mom poslu GLUMA NE PRAŠTA. Neko dođe na tvoj nastup, oseti da nastup „odrađuješ“, on više nikad neće doći, i pričaće ljudima koje zna i tako u krug  i nema nikog... Znala sam da glumi nema mesta u mojoj profesiji, jer ti ljudi su došli da čuju dobru pesmu, a to se ne može odglumeti, ako želite da bude dobra. Ne znam ni ja kako je sve počelo, ali eto, neko je pomislio da bih mogla i da glumim.  Bilo mi je smešno tada, ali krenule ponude. Ova serija, onaj film... Ja zakazala nastupe, nemam vremena da snimam mesecima, ali željna izazova ja odlučila da biram uloge koje mi leže – brze, dinamične, onakve kakva sam ja. Sve je krenulo sa „Vrelom Nelom“ i predivnom serijom „Ljubav navika panika“, preko filma „Mi nismo anđeli 3“ i „Smokvice“, pa dođoh do nečeg što  i vrsnom glumcu može biti teško: sinhronizacije, ponude da u filmu „Štrumpfovi 2“ pozajmim glas zločastaoj štrumpfeti Vexy. Nisam se uopšte dvoumila ovoj ponudi, pre svega jer je to moj OMILJENI crtać iz detinjstva, moja bratanica Helena dan danas uživa gledajući ih... Otišla sam na snimanje, nisam bila vraćana, „presnimavana“, „seckana“, prosto sam uživala i samim tim moj talenat i moj um su bili udruženi. U tome je sve. Oslobodite talenat, pustite um da rukovodi njime, a srce neka uzbuđeno kuca od radosti i uspeh je zagarantovan. Dobila sam pohvale od profesionalnih glumaca, koj iza sebe imaju fantastičnu karijeru, to mi je zaista imponovalo. Zašto onda ja nisam „odgovarajuća“ da „pozajmim“ glas Vexy? Pa da nisam bila dobra u tome očigledno bi neko drugi to uradio bolje, vidite li drugi razlog?
Neko nije video, ali je umislio taj drugi razlog... Jedan glumac. Školovani. Zaista sam bez predrasuda. Podržavam da svako sa svojim životom radi šta želi ne ugrožavajući sebe, a ni druge. Ček, da podvučem to DRUGE. Glumac, ne znam njegovo seksualno opredeljenje, ali sam ubeđena da on zapravo želi ulogu štrumpfete Vexy. On umesto mene. Ljude koji me vole, koji prate moj rad je pogodilo njegovo prozivanje na socijalnoj mreži. Ja sam mu se lepo ljudski obratila, na istoj toj socijalnoj mreži. Poželela mu dobar dan i predstavila se. I persirala sam mu. Bila sam fina i kulturna. Nisam mogla da utičem na veliki broj onih koji me vole, na ogroman broj svojih fanova koji su branili moj lik i delo na koji je izvesni glumac pokušao da pljune. Zamislite, na moje dobar dan nisam dobila nikakav odgovor. Nego, „svaka vaška obaška“, šta da se radi. Nastao  je problem, glumcu moram skrenuti pažnju na to. Prvo, moja zastupljenost u medijima nije moja krivica, prosto sam tražena, popularna. Lepo se izreklamirao da su hiljade i hiljade ljudi kucali njegovo ime i prezime na pretraživačima ne bi li videli o kome se radi. Ne treba mi hvala za to, naprotiv. Drugo – moji fanovi su ljudi tako različiti, divni, a toliko me vole. Idu oni u pozorište - ne bih mu sada bila u koži, poruka za njega: ne idi na posao neko vreme, bolje ti je. Mogu da utičem na sebe, da se nasmejem nečijoj gluposti, ali na stotine hiljada onih koji su uz mene zaista ne mogu da utičem. Ali, uvek voljna da pomognem, usmerim, pokažem, naučim nekog ... tako sam voljna da dragom, sada slobodno mogu reći kolegi, pokažem koji mu je profil bolji za slikanje, da malo bude prirodniji, jer se izveštačen osmeh prepozna, a i da ga usmerim kako da poštuje one koji su  svojim talentom, radom i energijom zaslužili mesto na kojem su. Recimo iza mene stoji „samo“ ime – Seka Aleksić.
Ne vidim zašto je sramota da ja pozajmim glas štrumpfeti u nastavku ovog filmskog ostvarenja. Pa to je dokaz da nemam zbog čega da se stidim sebe, a nikada i nisam. Vaspitavana, pažena, zaštićena, još kao vrlo mlada sama sam birala svoj put željna da se dokažem pre svega sebi! Omalovažiti moj rad je direktan udarac na hiljade i hiljade onih koji me prate, dolaze na moje nastupe, šalju mi mejlove... Neko se setio, lupio, i tako eto ostao... Nego, nije problem ništa. Uživajte u Štrupfovima 2, ja ću sigurno, a znam da će vam se dopasti!
Muškarci, budite džentlmeni, kavaljeri, kada se obraćate ŽENI. Nije bitno ko je „jači pol“, bitno je ko je nežniji, a to je ipak – žena. U redu je smatrati je sebi ravnom ili čak boljom od sebe, ali je žena ipak jedno krhko biće, kao cvet (sad mi je jasno zašto nam kupujete cveće xoxo). Eto, mene je neko smatrao sebe ravnom i boljom od njega samog i eto. Žao mi je – VEXY JE IPAK MOJA.
Xoxo SA

среда, 24. јул 2013.

Ljubavi...

Samo jedna stvar postoji, koju nisu stvorili ljudi, koja je prosto deo svih nas, na koju niko nije imun kakav god bio – ljubav. To predivno osećanje menja svoje “oblike”, daje čoveku snagu da ide dalje, da nastavi i posle najvećeg poraza, da se smeje i u najvećoj pobedi. Čemu ta pobeda, bilo kakva, kad nemaš sa kim da podeliš svoju sreću?
Mnogo se slomljenih srca krije iza osmeha ljudi koje poznajemo, čak iza onih koje ne znamo,  slučajnih prolaznika… To je ona ljubav, potraga za voljenom osobom, srodnom dušom, u kojoj neki imaju više sreće, neki na žalost manje. Prosto treba shvatiti: ljubav, kao reč, sama  po sebi, zvuči tako JAKO, da je ne treba definisati. Ona ne prepoznaje patnju, bol, suze… Ne prepoznaje svađu, ćutanje ili strah. Ona “ogoli” čoveka koji zaneseno gleda oči svoje voljene osobe spreman da da sve od sebe da ta ljubav traje što duže. Opet, čovek kao čovek, nekako proklet po svojoj prirodi ne može da shvati da će i kaktus da uvene ako mu se ne daje pažnja koja mu je potrebna. Ljubav, kao plamen koji se desi između dve osobe mora da se hrani, da se čuva, da se “začini” poverenjem, iskrenošću,  sitnim gestovima. U suprotnom, ta veza se završi loše, padnu “teške reči”, pređe se ona malena granica između ljubavi i mržnje, ostane ljubav, ali čovek izgradi neke jake zidove oko svoje duše, čije temelje čine sujeta i gordost, armatura  je od ponosa, a nekako je sve nestabilno, jer u tom zidu ostaje protkana patnja i tuga. Onda ponovo, nova priča nova ljubav, u kojoj tražiš staru… Dok vreme ne naplati svoj danak, dok ne učini svoje, da tvoje srce bude spremno da se ponovo nekom preda i da voli.
Ljubav ima svoje oblike. Postoje bića koja su vredna naše ljubavi jer su nam udahnula život, dali potrebnu snagu da idemo dalje, trudili se i mučili za naše dobro, prikrivajući svoje nedaće nesebično su davali onom kog su stvorili – svom detetu. Pored svađa, razmirica, različitih mišljenja, posebna je ljubav koju ti daruje majka, a samo ona zna za svoje strepnje i boli kroz koje je prošla. Samo majka zna za strah protiv kojeg se borila svakodnevno ne bi li svoje dete izvela na pravi put. Ta ljubav je najveća, posebna.  A dete kao dete, skromno ili hirovito, mirno ili nestašno, kasnije, kada postane čovek, kada se susretne sa različitim ljudima, kada oseti prvo razočaranje, prvi pad, vratiće se onima kojima jedino veruje – svojima! Neće ništa reći, oni će sve sami “pročitati”, osetiće i bol i poraz, i daće sve od sebe da se na tom licu ponovo vrati osmeh.
Eh ta ljubav. Ne bi bila tema gotovo svake pesme, ne bi se nalazila u gotovo svakom stihu da nije najveća ljudska nerazjašnjena dilema kojoj se  svako rado preda.
Ali, tu su i ljubavni zločini. Ne postoji osobe na svetu, a u to sam sigurna, koja iza sebe nema jedan takav zločin: da li ga  počinila, da li  bila “žrtva”.  Taj osmeh i sjaj u ok, privuče te poput najjačeg magneta, uđe ti u dušu, u krv, osetiš se voljenim/om, da bi neko tamo samo crpeo tvoju snagu u bilo kom smislu, psihičkom ili materilanom. Reći će neki zaljubjenost, prolazna stvar koja će posle tri meseca proći. Ah da smo roboti na dugme, pa posle tih tri meseca stisnemo  dugme i isključimo se. U redu, možda toliko zaljubljenost traje, ali onda počinje ljubav. Naiđeš na neodoljivog savršenog životnog glumca, ti znaš samo da je neodoljiv, da je tvoje malo savršenstvo, ali ne znaš da je dobar glumac… Prosto se desi, prođe vreme ljubavnog zanosa, iscrpljen i povređen sediš na kraju i pitaš se kako se sve to uopšte dogodilo. E baš zato se i kaže da je ljubav slepa. I taj glumac nije glumac. Iako je imao svoj cilj i interes imao/la je sjaj u oku koji te je razoružao, ogoleo i privukao. Ali, kada je "zločin počinjen", kada je sve gotovo, ne vredi gledati koje su žrtve pale, jer se vreme ne može vratiti. Hrabro ustani, kreni među ljude, idi tamo gde je vazduh, jer uvek te neko čeka, uvek te neko voli. Ne ne socijalnoj mreži sa tamo nekim virtuelnim srcem, već u realnom životu, sa srcem u grudima, spreman/na tebi da ga da!
Srećna sam žena. Uživam u ovom divnom julu, pored svog bazena, u hladu, kucam ove redove, osmeh mi ne silazi sa lica. Ne zbog bazena, ne zbog hlada, ne zbog svega što sam stekla svojim radom, već zbog NJEGA. I u mnogo manjoj kući, bez bazena, bez klima uređaja, u znoju toplote julskog dana, želela bih samo NJEGA. Da je pored mene. Moju ljubav, čoveka mog života!
E to, čovek mog života. Da, to je moj KRALJ, čija sam ja KRALJICA, zaštićena, voljena, samim tim i snažna, puna volje da svakim novim danom pobeđujem nepobedivo – sebe samu. Ali, mnogi ljudi su VITEZOVI naših života, naša savršenstva, naše LJUBAVI.
Pre svih TI, MAJKO, ljubavi, hvala ti na Suncu i nebu, na vodi, na hlebu, na ŽIVOTU koji si mi dala.
Veljko, hvala ti što si kralj našeg carstva zvanog život.
Lepotice i lepotani, hvala vam, što ste uz mene, što me vaša LJUBAV pokreće, motiviše i  tera napred.
Hvala na ljubavi!
Xoxo SA

среда, 17. јул 2013.

Dan kada se muzika nije čula

Kako je počelo? Niko neće znati da vam kaže. 
Političari,doduše,  će imati razne teorije, ali ljudi koji su prošli taj pakao – neće. Desio se dan kada se nije čula pesma, kada se nije videla igra, baš ono po čemu je narod Balkana na daleko poznat. Čuli su se pucnji, eksplozije i plač! Ko je počeo, ko je završio... Niko neće znati da vam kaže. Zašto? Više nije bitno...  Ljudska kreacija, proizvod najgore ljudske izopačenosti stvorila je to – RAT! Slušala sam priče mog rođaka, starijeg od mene, koji je proživeo ta čuvena „srećna vremena“, koje su ostale bajka ili legenda za ostale generacije, kako bi se samo javio svoj majci i rekao „Hej, ja sam u Trstu, dolazim za koji dan...“. Selo društvo u voz lepo i pravac Trst. A šta je bilo posle? Ubrzo potom? Crni veo je prekrio Balkan, čak ni nebo nije bilo isto, Sunce kao da je drugačije grejalo, a u vazduhu se osećao samo dim...
Na kraju svega toga mnoge porodice su zavijeno u crno i ONI KOJI SU TO HTELI, DOBILI SU ŠTA SU TRAŽILI –  MRŽNJU! Da ne ulazim u „teorije zavere“, razne priče koje kruže, da ne mislim da su neki  pojedinci prosto tako HTELI, da ne ulazim ni u šta od toga što sam prošla ja i stotine hiljade drugih, možda i milioni! Samo da ćutim, da se setim i da zaplačem...
A o mržnji da ne govorim! Gledati nekoga kroz to na koji način se svojom molitvom obraća Bogu, JEDNOM BOGU je takav apsurd da mi nikada neće biti jasno! Jedina stvar koja će mi uvek ostati nerazjašnjena je baš ta – MRZI GA, DRUGE JE VERE. Pisala sam o religiji, pisala sam o ratu, pisala sam o diskriminaciji, ovde sada spajam sve to... Neko ti je odbojan jer je debeo ili mršav! Zapitaj se da taj ČOVEK iza svog osmeha krije nešto! Krije svoju bolest sa kojom se bori, prosto ne želeći da bude predmet sažaljenja drugih, ponosan i sa osmehom ide dalje. Možda više puta nedeljno ide na dijalizu, ali ćuti, možda je žrtva zloćudnog tumora i broji preostale dane svog života, ali ćuti.  Uvek postoji to MOŽDA!  Nikad ne stavite tačku, već zarez!
E tu sve počinje i prestaje... Počinje mržnja, prestaje ljubav – sve ono što čini život i nas ovakvima kakvi jesmo. Sa nekog brda, iz daljine gledaš svoj grad kako gori, a sa tim i tvoje uspomene. Tog momenta prestaju snovi, prestaje sve. To je momenat kada se samo moliš, veruješ, nadaš, da će tvojim najmilijima biti dobro. To je momenat koji ne poznaje ni materijalna dobra ni bilo šta slično, to je suza koja vam curi niz obraz a čak ni tu suzu ne osećate. TO JE KRAJ jednog dela vas samih. To je rana koja nikad zaceliti neće, ostaće negde skrivena, potisnuta. Ponekad će zaboleti, ponekad će mirovati, ali uvek će  ostati – u vama.
I toliko toga zatvara granice između ljudskih bića! Ne, to nisu državne granice, to su granice ljudskih umova, koje se ne prelaze nekom vizom, pasošem, ne prelaze se nikako. Tamo nema carinika, nema ljudi, tamo ima samo gneva i gordosti. Tamo nema zakona, tamo ima samo prezira. Tamo nema ljubavi već želje da nekome bude loše. Tamo ne vlada ni kralj ni predsednik, već GREH! Tamo vlada zastoj! Taj „granični prelaz“ se zove MRŽNJA. .. Tamo se ne čuje muzika.
Ah ta muzika, pesma... Ostaće neobjašnjiv pojam. Natera čoveka na suze, natera ga da skače od sreće, pesma... Pogađa u dušu i „ruši zidove“ koje su oko te duše... A taj što je podigao te zidove, izaći će sutra na ulicu, opsednut svojom mržnjom, prozivajući svakog za kog smatra da je „drugačiji“,  izigravaće nedodirljivu kamenu statuu, a noć pre toga suze su tekle tim gnevnim licem... Takav je život. Sigurna sam da su mnogi od vas poželeli da bar na trenutak uđu u nečiji um, tražeći sebe ili način da spozna tu osobu... To je jedino što će ostati neostvarljivo i nemoguće, razvojem i medicine i tehnologije.
Deceniju i više su pustili da moj Balkan gori! Niko se nije trudio da ugasi požar koji se nekontrolisano širio. Požar je prelazio granice i u njemu je izgorelo sve, pa i pesma... Nije se čula dana kada je Balkan goreo, nije se čula muzika u marketima gde su se videle prazne police, nije se čuo u kućama koje su žalile gubitak voljenog bića, nije se čula nigde.
Danas se čuje pesma, hvala dragom Bogu. Odjekuje i širi se, PRELAZI GRANICE, ne treba joj ni viza, ni pasoš, nikakav dokument! Pesma će zauvek ostati fenomen ljudske kreativnosti, baš kao što će rat ostati fenomen ljudske izopačenosti!
Xoxo SA