среда, 20. новембар 2013.

Pomozimo Uni!





Na samom početku ne bih dužila, zamolila bih sve ljude dobre volje da pošalju SMS na 2205. Malena Una Savić boluje od leukemije i  za transplantaciju koštane srži je potrebno mnogo novca.  Una je bila jedno veselo i nasmejano dete, a onda se razbolela… Sada proživljava veoma teške trenutke, pita svoju majku hoće li ikada ozdraviti jer više ne može da podnese bolove.  Pomozimo da spasimo život ove malene devojčice!
Danas, 20. novembra  se obeležava Svetski dan deteta, dan kada posebno treba da se skrene pažnja javnosti na obaveze društva prema deci i na mnoge probleme sa kojima se deca suočavaju, da svaki dan bude posvećen upravo njima.
Pored svega što se dešava u našoj zemlji i okruženju, prosto NE MOGU DA POVERUJEM da je glavna tema na gotovo svim portalima protekle nedelje bila jedna moja koleginica i neke njene sms poruke. Sledeća udarna tema je bila da su se dve moje koleginice pojavile u dve iste haljine: jedna ranije – druga kasnije. Onda se upoređuje kojoj haljina bolje stoji, slede “takmičenja”  i nadmetanja u komentarima.  Tu su i druge stvari, ako se jedna pevačica ofarbala u plavo odmah „pršte “ vesti kako je kao neka druga... Ako je stavila ruku na čelo, odmah je „iskopirala neku drugu“... Pa čuvena Merlin Monro se pre mnogo godina , kao i mnoge holivudske dive, slikala  sa rukom na čelu i da li je to bila UDARNA VEST?!  Šta je sa ljudima?! Koliko je to nevažno, spram mnogo važnijih stvari!  Po meni najbitnijia  tema proteklih nedelja je upravo pomoć maloj Uni. I sama sam na svojoj FaceBook i Twitter stranici pozvala ljude da pomognu. Pošto poruka ne može da se pošalje iz inostranstva postoji devizni račun na koji može da se uplati novac. Mnogo njih mi se javilo. Rekli su da posle priče koju su preneli mediji a u vezi male Tijane ne pada im na pamet da pomognu. Ljudima sam odgovorila da se kao prvo ne zna ko je šta uradio, da mi nismo tu da sudimo već da pomognemo u skladu sa svojim mogućnostima. Napomenula sam da ni sama ne želim da verujem u te svakojake priče, prosto treba pomoći onome kome je pomoć potrebna i to treba uraditi od srca, u nadi, U VERI, da će sve biti dobro. To su momenti kada je svako pitanje suvišno.
Moj protekli vikend bio  je zaista uspešan, ponovo ispred mene ta predivna lica mojih dragih obožavlaca koji su mi ovog puta dali preko potrebnu snagu, jer sam u petak nastupila u Zagrebu sa temperaturom 37,6. Veliki sam profesionalac, ne pada mi na pamet da otkažem  unapred zakazan nastup, iako svesna da sam promukla i malaksala. Publika u Zagrebu je bila fantastična, razigrana, nasmejana, prosto VESELA. Po završetku nastupa nisam se osećala dobro, izvinula sam im se  ukoliko mi je glas bio drugačiji, promukao, i  rekla  da sam spremna da UVEK ispoštujem svoju publiku. Na sve to naišla sam na dugačak aplauz i bila pozvana na bis. Dali su mi neizmernu snagu. Sve je prošlo bez ikakvog skandala, spekulacija, objava…  Prosto je sve prošlo lepo.  Posle nastupa u hotel je došla hitna pomoć, dobila sam injekcije. Dan kasnije bila sam u prelepom Beču, nikada neću reći da sam ODRADILA  nastup, već sam pevala iz duše svojoj publici, koja je došla zbog mene, a ja sam DUŽNA da ih ispoštujem. Posle toga sam se vratila svojoj kući, prinuđena da radim ono što mi moj temperament prosto ne dozvoljava – da mirujem, ali pod utiscima svih tih vedrih i nasmejanih lica u publici koje sam morala da ispoštujem jer su došli zbog mene.
Ono što  hoću da kažem je da želim da vidim Unino nasmejano lice. Da, ozdravi, da nastavi svoj život…  da jednog dana izlazi i provodi se sa svojim vršnjacima, da se bavi onim čime bude želela, da bude ponos svojih najbližih. Ali  ljudi su prestali da veruju da nekome mogu da pomognu. Ponoviću da sve što radim – radim iz srca. Tijana je na žalost izgubila bitku, to je ono što je istina i što je tužno. Šta se dešavalo dalje, sa novcem, to nije naše pitanje, ne treba da tražimo odgovore. Kao što sam već napomenula JESAM iznela svoje mišljenje da ne želim da verujem u raznorazne priče oko novca kada je jedno maleno srce prestalo da kuca! Posle toga ništa nije bitno…
Una Savić je rođena 22. maja 2011. godine. 2013. godine Uni  je ustanovljena leukemija. Njenim najbližima tog  trenutka sve ostalo, svi svakodnevni problemi su zaboravljeni, postali su smešni naspram strašnog bola i neverice koji su ih pogodili. Ima tek dve godine i njen organizam se bori protiv opake bolesti! Ona ima starijeg brata Miloša kojem nedostaje njen osmeh, a uživa da vreme provodi sa njom, da se igra sa svojom sestricom…  Da li je bitnije analizirati kojoj ženi bolje stoji jedna haljina! Svi mi volimo lepe stvari, ali haljina je KRPA koja ima cenu, a ŽIVOT NEMA CENU! Da li je bitnije raspravljati o frizurama, stajlinzima, nego POMOĆI DA SE SPASI JEDAN ŽIVOT! Svesna sam da živimo u teškim vremenima, i da je ono malo za nekog mnogo, ali mislim da svako ko želi može da pomogne ovom malenom detetu, ovoj prekrasnoj devojčici, da se njoj i njenim najmilijima vrati osmeh na lice! Ne postavljajmo pitanja onda kada se život odbrojava!
Zaboravite na rijaliti programe, serije, skandale, tračeve. Pošaljite prazan SMS na 2205!
POMOZIMO OVOM ANĐELU, POMOZIMO UNI!
SA

среда, 13. новембар 2013.

Osmeh anđela



Neopisiv je osećaj gledati malo dete koje tek uči da hoda, kako sa osmehom na licu prosto „baca“ pred sobom svoje malene nožice, presrećno što otkriva nešto novo.  Prosto žuri da napravi taj prvi korak. Kasnije, kad krene u školu, kad počne da stiče prve prijatelje, kad počne da oseća svet oko sebe žuri da odraste, da bi godinama kasnije, opet poželeo da bude ono isto bezbrižno dete, prosto da razmišlja na taj čist, nevin,  ni malo podmukao, ni malo iskvaren način.
Na žalost, dete koliko god bilo zaštićeno od strane svojih roditelja, svojih najbližih, nije pošteđeno od mnogih stvari koje mogu da mu se dogode. Moja drugarica Z mi je ispričala da njen sin ima autizam.  Naime, ona se suočava sa tim, hrabro se bori da njen sin ovo prebrodi, svakodnevno komunicira sa roditeljima čija deca imaju isti problem, trudeći se da ova deca ne budu diskriminisana od strane društva.  Na samom početku, kada je saznala za to, postavljala je sebi razna pitanja i bilo joj je teško. Onda se sa tim suočila i odlučila da pomogne svom sinu. Tokom trudnoće sve je bilo u najboljem redu, redovno je odlazila na kontrole, sam porođaj protekao je bez ikakvih komplikacija. Promenu kod svog deteta primetila je pošto je primilo  obavezne vakcine, a ubrzo potom saznala je da on ima autizam.  Kroz razgovor  otkrila mi je meni do tad nepoznate stvari, a usmerila me je na sajtove gde su roditelji podelili svoja iskustva. Naišla sam na mnogo priča, na slike tih malih anđela koji nisu krivi zato što su drugačiji. Dok je u toku rasprava da li je u pitanju bolest ili stanje, roditelji ove dece vode borbu za njihovo bolje sutra.
Bog nam je podario slobodnu volju, čovek je izumeo mnogo toga što nam danas olakšava život, samim tim razvijala se medicina. Ne moram ni pominjati to da tek rođena beba biva pregledana, tu su i vakcine koje dobija  odrastanjem... U jednoj razvijenoj zemlji, kao što je Velika Britanija, doktor Endriju Vejkfild je 1998. godine, a na zahtev brojnih roditelja autistične dece sproveo istraživanje. Kod te dece su se posle preventivnog primanja vakcine protiv zauški i malih boginja - morbila i rubeola  (MMR vakcine) pojavile određene promene. Po završenom istraživanju koje je obavio sa svojim kolegama, doktor Vejkfild je objavio da se u pomenutoj vakcini nalazilo nešto što je izazvalo to stanje. Imao je nameru da nastavi istraživanje, da pronađe taj “loš spoj” između organizma i vakcine. 2007. godine sa optužbom da rezultati istraživanja nisu objavljeni u skladu sa naučnim principima, da su zaključci nepouzdani, da plaši roditelje i odvraća ih od vakcinisanja dece čime ugrožava zdravlje i život te dece, saslušan je ispred istražne komisije  Britanskog generalnog medicinskog saveta. Roditelji autistične dece preko svojih udruženja i advokata koji su ovo istraživanje i finansirali, ostali su uz Vejkfilda.  I naši mediji su 2010. godine preneli da je  lekar Endrju Vejkfild proglašen krivim zbog ozbiljne profesionalne greške i izbrisan iz lekarskog registra u Velikoj Britaniji. Voljan da nastavi svoje istraživanje, a sprečen u tome, na ovu priču nije stavljena tačka.  Daleko od toga da je ovo usamljen slučaj. Priče roditelja autistične dece su veoma slične. Nakon dobijanja MMR vakcine krenule su nuspojave poput temperature i odbijanja hrane, da bi rezultiralo simptomima autizma. Valentino, dečak iz Italije normalno se razvijao. Sa 14 meseci primio je MMR vakcinu. Počeo je da pati od dijareje, odbijao je hranu, a potom je izgubio sposobnost da sam drži kašiku. Stanje se uskoro pogoršavalo, noćima nije mogao da spava i imao je jake bolove u stomaku, probleme sa crevima. Uz prilagođenu ishranu bolovi su bili smanjeni, ali simptomi autizma nisu prestali. Sa devet godina nije pričao. U sudskom sporu koji su pokrenuli Valentinovi roditelji, tri istaknuta veštaka su rekla da postoji jasan naučni dokaz da je MMR vakcina izazvala dečakovo stanje.  Pošto ovi slučajevi nisu usamljeni, čak su i brojni, među roditeljima širom sveta vlada panika kada je u pitanju ova vakcina. Moja drugarica Z je rodila drugo dete, devojčicu. Nije dozvolila da joj daju vakcinu jer se plaši.
Mnogi roditelji su prestali da traže razlog, rešeni da svom detetu pomognu da prebrodi stanje autizma. Nailaze na sve – OSIM NA PODRŠKU DRUŠTVA! Na licu te dece ne vidi se nikakva različitost. Vide se njihove prekrasne oči. Ponekad  njihovo lice  ozari osmeh, ali roditelji prosto žele da taj osmeh ne bude retkost, već svakodnevan! Ova deca su drugačija, jedno od roditelja mora biti stalno uz njih,  zato majka ili otac napuste  svoj posao, karijeru, prepuste se samo i samo svom detetu zarad njegovog boljeg sutra, ali OPET predrasude. Pomoć je neophodna i roditeljima i deci! Roditelja opseda strah dok uviđa da se stanje njegovog deteta ne menja, a vreme prolazi, u strahu su da njihovo dete, jednog dana kao odrastao čovek ne ostane samo ne prebrodivši autizam. Majke koje imaju autistično dete govore da nailaze na zatvorena vrata. Doktori su im saopštili stanje njihovog deteta onako usput! Nespremni i uplašeni, roditelji se sami bore za dobrobit svog deteta. I pored straha da će se suočiti sa istim parovi se reše da imaju još dece. Dogodi se da se opet suoče sa autizmom, a toliko snage ima u čoveku koji je dao nov život, toliko snage da se ne može rečima opisati!
Moju drugaricu vuče napred ljubav prema njenom detetu. Ona je nasmejana, puna energije, ide NAPRED! Bori se da njeno dete prebrodi stanje u kojem se našlo! Ona se bori za OSMEH SVOG ANĐELA, ona i još mnogi roditelji koji čekaju da se društvo i sistem “probude”.
SA

среда, 6. новембар 2013.

Stanje duše



Često dobijam poruke od onih koji prate moj blog. Često mi sami predlože da pišem o nečemu jer žele da se o tome čuje. Današnja tema mi se nekako sama otvarala u nekim od prethodnih priča, ali ovo ću pisati za one koji su mi se obratili, koji su mi se na neki način otvorili, sakrivajući se iza simpatičnih nadimaka ali ne krijući da su na svom životnom putu STALI, da se osećaju poraženo i nemoćno, da ne vide izlaz.
Nije tajna, prosto je istina da naš Balkan robuje predrasudama. Čovek oseti neku tegobu u sebi, nešto mu tišti dušu, oseća promenu u svom ponašanju i svakodnevnom životu, ALI ćuti o tome! Mnogi to osećaju, ali  ćute upravo zato što strahuju da će ih sredina osuditi, a tek da ne govorim o tome koliko će se njih, posebno iz manjih mesta, obratiti psihologu ili psihijatru – stručnim licima koji su se školovali upravo za to! Jako jako mali broj! Jasno je, govorim o depresiji i raznim drugim stanjima čovekove  duše na koje zapravo ni jedno ljudsko biće nije imuno.  Zaista, život je postao nekako brz. Čovek se bori da sebi obezbedi najosnovnije, da plati račune, da kupi hranu, ono što mu je potrebno za život...  Taman kada je delovalo da će krenuti na bolje svet je proglasio ekonomsku krizu, a da ne pominjem šta se sve dešavalo na Balkanu tek do nedavno... Da ne pominjem da se svakodnevno u nečijem domu dešavaju loše stvari,  a sve to utiče na čoveka, da se forsira, traga za rešenjem, da ide ka nekakvom izlazu iz svega što ga je snašlo i prosto izgubi balans duše i tela, a njegov mozak ga opominje. Tada se u umu  dešavaju razne stvari kojima se čovek preda. Opet smo se našli u još jednoj veoma lošoj statistici po broju ljudi koji pate od depresije, po broju ljudi koji imaju napade panike, po broju onih koji izlaz traže u alkoholu, tabletama za smirenje koje uzimaju na svoju ruku, drogi...  Teška je borba pred svakim ko se pronašao u ovome, teška  jeste, ali vodi u pobedu. Nemojte „montirati“ lažne osmehe na licu i ćutati o onome što vas tišti! Vaše ćutanje, „gutanje“, bežanje će samo „hraniti“ vašu tegobu i jednog momenta nećete smeti da budete sami u zatvorenom prostoru, ili nećete smeti da izađete na ulicu, razne fobije će početi da vas proganjaju, ali nikada, nikada nije kasno! Svako je drugačiji, svako reaguje na svet oko sebe na svoj način. Neko je emotivniji, neko pak manje, ali niko ne može da se sakrije od života i onoga što život sa sobom nosi. Zašto je neko u najgorem pomračenju svog uma naudio drugome, čak i drugima, zašto je neko oduzeo sebi život? Tek tako je rešio da učini to? Sva ona  loša osećanja u čoveku sakupljala su se i taložila godinama, toliko da su mu pomračila um i naterao je sebe da uradi ono najgore!
Ljudi se trude da se prilagode sredini u kojoj žive. Posebno mladi, koji su kako u fizičkom, tako i psihičkom razvoju. Njima se, posebno u današnje vreme, nameće sve i svašta, užurbanim koracima pretiču sami sebe, trčeći ispred svog vremena nađu se izgubljeni.  Tada počinje da se javljaju neki čudni osećaji i neke čudne misli. Na brojnim sajtovima, koji se bave ovom tematikom pročitala sam dosta toga. Neki su podelili svoja iskustva, opisivali su svoja osećanja, fascinirala me je njihova snaga i volja da pobede sebe, da prevaziđu to stanje koje neretko traje i godinama! Osećajući se poraženo i usamljeno  posle ljubavne veze, osećajući strah koji gomila stres na poslu, osećajući se nemoćno posle gubitka voljene osobe, čovek pada u određena loša psihička stanja. Ne, to nije bolest! Svako od nas je osetio poraz, usamljenost, strah, stres, nemoć, ali nije svako UMEO da se izbori sa tim, neki su se predali. Svako drugačije reaguje. Neki su upali u ravnodušnost, neki su postali robovi svojih strahova, stalno postavljajući sebi pitanja, a ne nalazeći odgovore. Daleko od toga da je sramota obratiti se stručnom licu. Medicina je napredovala, nemojte da budete „sami svoji doktori“, budite otvoreni prema onima koji su stručni i čiji je posao da vam pomognu. Kad napravite taj korak suočićete sa nečim što ćete u prvom momentu uzeti sa rezervom:  u većini slučaja biće vam prepisani lekovi koji će vam pomoći da prebrodite svoju tegobu, određeni period, uz razgovore sa doktorom. Morate biti iskreni u razgovoru, ne smete ništa kriti. Nemojte da imate predrasude!  Prihvatite ono što vam doktor govori, ali imajte na umu da lek neće ništa uraditi tek tako, opet vi morate biti ti borci koji neće uvek videti razlog tegobe, ali će pronaći rešenje: morate da promenite svoj način života. Morate da prepoznate momenat kada vas to stanje obuzima, a vaš um vam to prosto prenosi. Tada uradite ono što obično ne radite – NE PREPUŠTAJTE SE. Sklonite se od svetlucavog monitora, ne delite na socijalnim mrežama svojim virtelnim prijateljima to stanje vaše duše. Prosto udahnite vazduh, pretrčite park, pospremite kuću, pozovite nekog, izađite napolje! Umorite se, preznojte se! Ne pomišljajte na to šta će ko reći i šta će ko misliti! Ne vraćajte se u tim trenucima svojim slabostima, ne gledajte u nazad!  Pa neke ljude, događaje prosto morate ostaviti iza sebe. Postavljaće se pitanje da li to možete, ali nameće se odgovor da morate. Pokušali ste, iscpreli ste se, vreme je da stavite tačku. Vreme je da uradite nešto za sebe! Kako je lako ne uraditi NIŠTA! A onda, kada se vratite svom problemu, a pre toga ste učinili za sebe nešto za šta nije potreban novac, već prosto nekoliko sati odmaranja svoje duše, svet oko vas će vam delovati drugačiji. Shvatićete da ste moćni. Promenili ste svet tako što ste promenili sebe.
Sama sam birala svoj poziv. Obožavam ono čime se bavim. Međutim, niko nije pošteđen od onoga što život nosi. Kad god imam slobodnog vremena koristim ga da prošetam, da uživam u čarima dana, da uživam u prelepim bojama jeseni, da vreme provodim sa sebi dragim ljudima u priči i smehu. Čak i onda kada znam da ću ceo naredni dan provesti u obavezama, da možda neću biti raspoložena da im se predam, svaki trenutak koristim da se napunim pozitivnom energijom koja mi daje snage da ispunim svoja očekivanja i uradim ono što imam. Disciplina u životu mora da postoji. Probudite se možda u popodnevnim satima? Znate li koliko ste izgubili od dana koji je čekao na vas?! Ne bih imala snage, volje, energije da iznesem nastup, da održim koncert, ako bih dozvolila sebi nedisciplinu u svakodnevnom životu.
Ovo posvećujem svima onima koji se bore za svoju dušu svojim umom – pevušite stalno,  ne prepuštajte se  lošem osećaju koji vas obuzima – to se vaš um poigrava sa vama, testira vas, a samim tim i uči! Dišite vazduh, ne bežite od svojih najbližih jer malo je potrebno  da zapravo budete tamo gde ste prosto umislili da jeste – na dnu. Samo se osvrnite oko sebe, dobro pogledajte i istina je jasna: NIKAD NISI NA DNU!  Biće dana kada ćeš se osećati kao gubitnik, biće dana kada ćeš se osećati kao pobednik. Prepoznaj tada da ne biraš ni jedno ni drugo, prosto biraj da budeš svoj! Gubićeš i dobijaćeš. Budi mudar u porazu, još mudriji u pobedi. Nemoj se ni truditi da vladaš drugima – vladaj sobom!!!
Xoxo SA

среда, 30. октобар 2013.

Šoping tura



Pre nepunih sedam dana nastupila sam u našem belom gradu – Beogradu, srela se sa mnogo fanova koji su se tako savršeno organizovali da budu tu, tek metar ispred bine. Ovim putem im se SVIMA zahvaljujem na  prelepim  poklonima, divnim rečima. Srećna sam zbog njihovih osmeha, njihove energije i dobrote! Hvala vam lepotice moje i lepotani moji! Posle svakog nastupa srce mi je puno, ZBOG SVIH VAS!
Put me zove – moram poći. Vikend sam provela u, kako kažu, kišnom Londonu, ali ovog puta vreme je bilo baš prijatno, pa sam iskoristila da sa svojim suprugom prošetam ovim divnim gradom i naravno – malo šopingujem.  Cipele imaju cenu, haljine, torbe, cena je izložena na njima i prosto vam je jasno za koji novac dobijate proizvod. Mi žene, kao žene –a ne,  ne muškarci, neću vas zadovoljiti onim vašim stavom da većim delom ženskog mozga preovladava šoping xaxa, mi prosto volimo cipele, haljine, torbe... To volimo zbog nas samih, ne zbog vas, a vi sa tim nemate ništa, osim da budete kavaljeri i pomognete nakon kupovine, jer nije lako vući okolo sve te kese xaxa. Tako ide šoping tura. Mislim, navikla sam da se u prodavnicama, marketima kupuju osnovne namirnice za život, u buticima garderoba i tako još po nešto, ali sve više vidim da je šoping postao nova oblast života – sve je na prodaju.
Pored moje omiljene glumice Meril Strip, volim da pogledam film u kome glumi Demi Mur. Sigurno ste gledali  filmsko ostvarenje „Nepristojna ponuda“? Govori o  ženi  koja je sa svojim suprugom posetila Las Vegas, kockajući se izgubili su sav novac, ALI, pojavljuje se čovek koji nudi milion dolara da sa njom provede jednu noć... Zvuči li to nerealno, onako „filmski“? Bajkovito možda, mada bajke ne propagiraju ovako nešto...  Zvuči li  to realno – čovek je prišao i procenio da je njena vrednost, njena cena, za jednu noć:  1 000 000$. Ovaj film je doživeo ogroman komercijalni uspeh, ali loše kritike.  Doduše, nije naglašeno da je film snimljen po istinitom događaju, pa samim tim ovo se nije dogodilo. Još jedna priča koju je neko vešto pretočio u scenarijo, pod budnim okom režisera, ne bi li se čovek, gledalac,  zapitao kolika je njegova cena.
Kako šarenkasto i svetlucavo deluje tuđ život, posebno ako je to život neke ličnosti koja se bavi  javnim poslom. Pomisliće i reći će neko, čak i mnogi „Blago njemu/njoj, ima novac“...  Pomislite li možda da kad se kamera ugasi nečije lice koje je malo pre toga krasio osmeh postaje zamišljeno, zabrinuto.  Zašto ne pogledate neku baku, nekog deku, koji čekajući praunuče da dođe na svet, svakog jutra ustaju, imaju  one tegobe koje sa sobom nosi starost, prešlo je preko njihovih duša mnogo toga, a oni su ostali zajedno, žive od svojih skromnih penzija, uveče legnu i mirno utonu u san, decenijama već, jedno pored drugog... Zar to nije – BLAGO NJIMA?! Da, blago njima na njihovoj snazi. Baš u Londonu sam sedela sa svojim suprugom u jednom kafiću. Nedaleko od nas sedeo je stariji bračni par. Krenuli su da odlaze. Muškarac je ustao prvi, za njim njegova supruga, koja mu  je onim simpatičnim britanskim akcentom rekla da ne zaboravi kišobran. Izlazili su držeći se za ruke. Nikome nije bilo čudno što se jedan stariji bračni par drži za ruke. Kod nas bi to već bilo više nego čudno.
Šarenkasta je i svetlucava ova naša estrada, prosto se ne zna na kom TV kanalu deluje šarenkastije, zanosnije, primamljivije... Toliko da poželiš da se nađeš tu, pa, što bi rekli „makar ‘leba nemao“, al’ da te vide!
Nisam odrastala u izobilju, nisam učena da „para vrti gde burgija neće“, majka me je učila da poštujem ljude oko sebe, da cenim svačiji rad, da se ugledam na one koji se bore na svom životnom putu.  Godinama kasnije, danas, dok se ne stišava pompa oko „Sekine skupe haljine“, ja se vodim time da je skromnost vrlina, stvar duše i uma, a da je haljina – prosto haljina. Platila sam je onoliko koliko je procenjena njena vrednost, kao bilo kog predmeta koji se kupuje. Ne želim da me ljudi pamte po onome šta sam obukla! Ne želim da moj glavni adut bude neka tamo haljina, cipele, ime koje stoji iza te robne marke...neću ni da mi govore da se dobro oblačim, da to radim vrhunski... Nije talenat otići negde, kupiti nešto i obući se! To je mogućnost ili nemogućnost, sa druge strane, ali to može svako, na svoj način. Talenat... Vođena njime moja profesija je pevanje. „Profesionalni kritičari“ će se pre baciti na moju garderobu, obuću, zanemariće moj talenat i moju profesiju. Dobro, to mi imponuje, jer u onome što radim, u mojoj pesmi očigledno ne mogu da se „uhvate za nešto“. A lako je staviti ptičje gnezdo na glavu sa sve jajima, rogove, slične  „dodatke“ i – pažnja je privučena. Privući pažnju je više nego lako,  biti ismejan i omalovažavan – ma prelako! Sad ja kao rešim da budem„simbol obučene žene“?! Ma daj! Neću da budem simbol bilo čega. Prosto hoću da se bavim onim čime se bavim – pevanjem.   Ali, da li će jednog dana u izlozima nekih posebnih prodavnica stajati ljudi, sa istaknutim cenama, sa sve onim prolećnim, letnjim i sličnim popustima?! Da li polako dolazi vreme kada se neće ceniti ni rad ni trud, već će se čekati neka nepristojna ponuda? Teško je ići korak po korak, teško jeste ali je najčasnije, najiskrenije. Kako je lako biti bahat i bezobrazan, kako je teško biti staložen i odmeren. Kako je lako biti loš, vulgaran, prost, kako je teško biti MUDAR! Kako je lako lajati za svakim prolaznikom jer ti je lanac suviše kratak da bi malo osmotrio, sagledao stvari oko sebe. A taj  lanac kojim si se vezao za neki stub i laješ na svaku pticu koja proleti iznad tebe, koja uživa u svojoj slobodi i lepoti života je možda markiran, preskup. Kupio si ili možda dobio „lanac“ koji te je vezao za taj „stub“ i ne možeš dalje, jer nisi slobodan.
Kolika je tvoja cena? Kolika je cena da uradiš nešto što ti se u trenutku nudi „na tacni“, a u tvojim očima to deluje kao šansa koja će ti obezbediti neko bolje sutra. Šta imaš od toga da sve dobiješ odjednom, na gomili? Šta ćeš raditi u životu – šta ćeš raditi sa sobom? To se zove ISKUŠENJE! To je ponovo onaj đavolak koji ti stoji na ramenu, šapuće ti i smeška se. Koliko si spreman, zapravo - dokle si spreman da ideš zbog mnogo novca, bez malo truda, a koliko si spreman da ideš, sa mnogo truda, da ne očekivajući i ne dobijajući ništa za uzvrat uradiš nešto za nekog?
Xoxo SA

среда, 23. октобар 2013.

Scena i cena

Sedam dana iza nas obeležilo je dosta toga. Prvi avion kompanije „Air Serbia“ sleteo je prošle subote na beogradski aerodrom. Dan kasnije, mediji su objavili da je preminula Jovanka Broz. Tako je prestao da postoji „Jugoslovenski aerotransport“, tj „JAT ervejz“, a borbu sa životom izgubila je nekada prva dama, kako se sada kaže, bivše Juge. I ranije sam čitala o njoj. Decenije  je provela u izolaciji, u veoma lošim uslovima, zato što je bila žena onog u koga  su se prvo kleli, a posle ga ti isti pljuvali. Gotovo trideset godina je provela bez ličnih dokumenata, povučena u ogromnoj ali trošnoj kući. Samo ona zna kroz  šta je sve prošla, a sada nek počiva u miru, ispraćena onako kako joj nisu dozvolili da nastavi život posle svog supruga – dostojanstveno. Tako su u dva dana otišli oni poslednji  koji su bili među glavnim  svedocima velike Jugoslavije: jedna institucija i jedan život. Da li je Jovanka Broz poslednjih trideset godina plaćala cenu onih decenija kada je bila uz tada glavnog čoveka političke scene?
Doduše, svi smo mi svedoci vremena u kojem živimo.  To vreme prosto čini naš život. Politika me nikad nije zanimala, niti planiram da se ikada uključim u nju. Imam mnogo ljudi oko sebe, iz svih sfera života, pa i političare. Ja poštujem njihov poziv, kao i bilo čiji, vođena time da ne može svako da se bavi svačim. Svrha života je – pronađi se, opredeli se. Pronađi u sebi ono što umeš – bavi se time. Lako je početi mnogo stvari, biti Don Kihot na mnogim poljima života, ali  teško je opstati. No onaj „običan čovek“  bekstvo od surove svakodnevice pronađe gledajući svađe: u političkim duelima, u rijaliti programima, ili u predstavljanju onih javnih ličnosti koji praveći razne skandale dobijaju medijski prostor. Kao što sam više puta pomenula, na početku moje karijere mediji me nisu štedeli. Sad smo već drugari xaxa. Shvatili su na koji način „privlačim pažnju“ – svojim nastupima i koncertima. To izgleda nije baš interesantno. Zato se uvek nešto nađe. Eto, pojavim se na jednoj reviji u haljini iz nove kolekcije Dolce&Gabbana, čiji su modni dizajneri bili  inspirisani Vizantijom, mozaicima i ikonama. Ko je god zaljubljenik u modna dešavanja, mogao je da isprati prezentovanje ove kolekcije. Dopala mi se haljina koju sam potom sebi kupila i šta se dešava? „Seko, skrnaviš veru!“, rekoše neki! Zar treba da se pravdam i objašnjavam. Naime, neko je prosto rekao da ja nisam dostojna da ponesem tu haljinu, zato što je na njoj lik Bogorodice. Zašto bilo koja žena nije dostojna haljine koju je sebi priuštila i obukla? A zašto su neki tamo dostojni da tu istu haljinu komentarišu, a da se prethodno makar malo ne raspitaju. Ko je tu bogohulnik? Žena koja nosi haljinu ili oni koji u sebi umišljenim duelima na kraju pljuju po religiji i po  svemu što čini veru! Druga stvar – moji treninzi. Vidim i to nekome smeta. Da bi mozak funkcionisao, da bi vladali svojim umom, da bi mogli da ispunimo svoje obaveze, naše telo mora da bude aktivno. Često podelim sliku na svojoj FaceBook stranici sa treninga, čime želim da poručim onima koji prate moj rad upravo to – da budu aktivni. Tu se govori o mom stajlingu. Ne znam, da li na modnu reviju treba da odem u trenerci, a u teretanu u haljini, čak u toj „spornoj haljini“? Tako se možda privlači pažnja, onako „zapravo“. Zaista nemam vremena da pratim šta se objavljuje i komentariše o meni. Imam iza sebe tim saradnika sa kojima godinama savršeno funkcionišem. Oni imaju moje puno poverenje jer dobro rade svoj posao. Zaista se sličan sličnom raduje, pa smo se prosto našli. Rekoše mi oni da bi me neki čak i tužili... Tužbe su u redu kada nekog napadneš, prozivaš imenom i prezimenom, kada ga vređaš na verskoj, nacionalnoj ili seksualnoj osnovi. Tužbe su potpuno u redu kada neko govori neistinu i loše o tebi, pride te vređa da li javno ili oči u oči. Kada bih se oslonila na to i tužila svaku ptičicu koja ne može da doleti ni do zida moje kuće, ili svakog miša koji ne može da izađe iz svoje rupe, ali veoma glasno cijuče, ja bih bila veoma bogata žena. Ali, ne bih izlazila iz Suda, a mene moja publika traži i ja sporove rešavam pesmom. Nek me tuži svako ko je vređao religiju mnogih ljudi, ko je u svojim amaterskim reportažama sa mojih nastupa izrekao tonu neistina o meni, nek me tuži svako jer sam pevala, radila svoj posao. Ako će im to dati naslovnu stranu – neka tuže.
Nisam snimila album ni za afričko ni za američko  tržište, a tamo često odem i rado sam viđen gost svojih mnogobrojnih prijatelja. Pevam na jeziku koji je moj i radujem se kada  pročitam poruku od nekog ko se javi iz daleka i napiše da apsolutno ne razume reči, ali da sa druge strane oseća svaku reč. Zašto bih onda ja pevala na nekom drugom jeziku. Pesma se interpretira iz duše, izmami suze u nečijim očima, osmeh na licu, koža se naježi... mnogi su to hteli, publika ih je prosto odbacila, sada pokušavaju da se ostvare u nekim drugim profesijama, ne bi li opet bili blizu te  javne scene. Zašto u poslednje vreme sve više njih, pošto poto, makar i svojim neznanjem, glupošću, svim mogućim nekvalitetima, žele da se nađu ispred kamere? Valjda da bi javili svom komšiluku „e, gledajte me večeras u 9...“. Tu su i profesionalni internet komentatori, razni virtuelni hvalospevci i naravno lovci na poznate ličnosti. Svakako, tih deset minuta ispred kamere neće vam platiti ni telefonski račun, ni internet pretplatu, ni kiriju... To će da isplati VAŠ RAD, radite ono u čemu ste dobri, čuči u svakome, ali neki to prosto ignorišu – sve zarad crvene lampice na kameri. Izgubili su veru u sebe, izgubili su veru u druge, lutaju, ne znaju. Bog je ljubav.
Xoxo SA

среда, 16. октобар 2013.

Krpelj

Uvek je toga bilo – ko je radio i gledao svoja posla imao je, uživao je u plodovima svog rada. Onaj ko se mrštio i sedeo, lajao kao gladni pas lutalica nije sebi priuštio ni ono najosnovnije – krov nad glavom. I tako luta, od kuće do kuće, kad se računi nagomilaju beži u neko drugo elitno naselje, iz kruga dvojke polako u neki drugi krug, začarani, i tako u krug xaxa!  Nego, ne mogu ljude da poredim sa psima! Bili na ulici ili u nečijem domu psi pokazuju zahvalnost, svojim pogledom i svojim postupkom!
Ljudi, k’o ljudi… mali se  „kače“ za velike, kao neki krpelji. Zakače se i  ne puštaju. Palacaju svojim poganim jezicima jer ne mogu da oproste neosporni uspeh onima koji godinama uspešno rade svoj posao. Onda proglase sebe NESHVAĆENIMA. Znači, shvataš ti samog sebe, tako bar misliš, ali te ostali ne shvataju – ko je tu u problemu, hiljade, hiljade, hiljade ljudi, ili ti?
U svakom od nas čuči  neki talenat. Čovek se radi sa nekim posebnim darom. Da bi vladali vašim talentom morate da radite na njemu, mnogo. Vidite, moj talenat  nije da se pojavljujem u raznim emisijama i što besmislenijim izjavama da skrećem pažnju na sebe. Moj talenat nije ni da prozivam ljude sa javne scene ne bih li, opet, skrenula pažnju na sebe.  Još jedan dar koji ne posedujem je da jurim ljude koji su stekli novac, ne bih li od njih dobila što glamurozniju reklamu, a posle od tih istih ljudi bežala jer se eto desio fijasko. Reklama će vas reklamirati, ali vas neće održati, poslednju reč daje publika, a publiku ne možete da prevarite.
Nego, vreme je najbolji svedok. Vreme beleži sve naše postupke. Upisuje ih u život i prosto sve je jasno.  Ne volim da govorim o sebi, ali sada želim da kažem nešto. Spontana sam i temperamentna. Ne drži me mesto, verujem ljudima i vezujem se za ljude. Iskrenost ne smatram manom već retkom vrlinom. Ne mogu reći da me je u životu bilo ko razočarao, jer ipak sam ja ta koja je nekog pustila u svoj život. Nisam napravila grešku, ne umem da ih pravim. Znate zašto? Zato što verujem. Verujem u Boga, u tu silu i snagu, u ljubav koja je u nama. Kada se odreknemo te ljubavi koju smo spremni da damo ljudima odrekli smo se Boga. Tada čovek postaje prazan i gnevan. Tom praznom i gnevnom čoveku su svi krivi, prosto ne želi, neće, ne ume, da se zapita gde greši, a greši. Gnevan čovek tuđ uspeh ne prašta.
Inače, u torbi ne nosim praćku - vrabaca se ne plašim. Za ruku držim svog supruga, i dalje se ničeg ne plašim. On je uvek tu, uz mene.   Nego ima tamo neka, zovu je podstanarka... Biti podstanar nije ništa loše, a daleko od toga da je sramota, i sama sam plaćala kiriju dok nisam stekla sopstveni krov nad glavom. Ali, kada si proklet, alav, kada hoćeš baš sve što nemaš, a druge pljuješ i nazivaš ih pogrdnim imenima – tako ti se i vrati. Nije sramota nemati materijalno, žalosno je nemati sebe. Uvek me nasmeje jada tamo neka. Priča, piše o meni, prosto me obožava, do granice opsednutosti. Sve što imam i što sam stekla naziva lažnjacima, a moj život nije lažnjak. Ja razumem da je to prosto iz zlobe jer ona to nema, a tako bi želela. Šta reći osim: zapni, radi, trudi se, širi ljubav! Bog će te nagraditi!
Nikada nisam ništa obećavala. Prosto sam govorila šta ću da uradim. Nisam se predstavljala publici u nekim emisijama, na našem Balkanu, nije bilo potrebe, znali su ko sam ja. I tada sam prešla granice – one političke, one granice koje nismo određivali mi  već oni kojima je to „posao“. Evo baš i sada, dok pišem ovaj blog, tamo negde daleko preko okeana... Jasno je, zar nije? Dok neki osvajaju svet, pevaju u daljini, preko okeana, drugima prolazi karijera u obećanjima. Nikada nisam govorila da ću izdati album za to takozvano svetsko tržište. Šta to uopšte znači? Razmislim u trenutku i shvatim da ja prosto nisam kopija. Ne umem nikoga da kopiram. Uz sve to što na svojim nastupima želim da prođem pored svoje publike, da im se time zahvalim što me vole, prate, što slušaju moje pesme, ja ne visim na nekim žicama i ne pravdam se što mi je  tehnika na koncertu otkazala. Prosto, uz pratnju svog benda, pevam uživo, gde god da se nađem, jer mi smo tim, a ja  ŽELIM,  ja  HOĆU da ljudi koji su došli na moj nastup ili koncert to zapamte. Dok su neke prekidali u pola nastupa i molili ih da napuste scenu, mene su zvali ponovo. Zašto? Zato što je publika tako htela. Zato što su ljudi hteli pesmu, a ne praznu priču.
Nego, ja sam javna ličnost, ja sam pevačica – u redu. Rođena sam 23. aprila 1981. godine.  Bila sam devojčica kada smo brat i ja udružili snage ne bi li nas mama povela na koncerte Lepe Brene, Vesne Zmijanac... Udružili bi snage tako što bi prosto znali da će nas mama nagraditi ako budemo dobri, ako se ne prepiremo kao svaki brat i sestra, a samim tim shvatimo koliko naša ljubav sve pobeđuje, a mama nas još pride nagradi. Godinama kasnije, u krugu tih žena, čeličnih dama, odmerenih i uspešnih, nađu se neka nova imena, koje svojim darom od Boga, svojim glasom, svojom pesmom i harizmom oduševe ljude, ljudi ih zato i zavole. Onda se nađe neko, iz ćoška, da zapišti, zacijuče... da pokuša da ospori ono nešto u čemu milioni ljudi uživaju, samo zarad malo pažnje koja prođe kao rukom odnešena. Ali krpelj kao krpelj, svojevrstan parazit, prosto mora da se zakači za nekog, da živi, da postoji ne zbog svog postupka, već preko nečijeg imena.
Znate, ona sekundara na satu. Da, zovu je sekundara jer odbrojava sekunde. A krpelj se skida suprotno od nje, znači prosto ga odšrafite, bacite na pod, zgazite i operete ruke,  nastavite dalje. Procedura je više nego laka.
Toliko usamljenost i dokonost oteraju čoveka u tamnu stranu uma, toliko da umisli da ume ono što ne može, a neće ono što hoće. Zato vi, ne budite krpelji, radite ono što umete, ne zavidite onima koji su uspeli, podignite glavu i gledajte ka svom cilju. Tu je, čeka da dođete do njega.
Bog je ljubav!
Xoxo SA

среда, 9. октобар 2013.

Kamen

Gordost koja opsedne čoveka, to opasno oružje koje dolazi iz đavoljih ruku je osećaj kojem se čovek najlakše prepusti.  Lakše nego ljubavi. Tako čovek postaje loš, prek i zao, nesvestan da je prosto zaslepljen i da je skrenuo sa svog puta u pogrešnom pravcu, da se nalazi u jednoj slepoj mračnoj ulici iz koje može izaći samo ako smogne snage da se okrene i vrati nazad. Okrenuti se… vratiti se… zvuči tako lako, a veoma je teško. Već sam pisala o ovom najvećem i najopasnijem grehu, a želeći ponekad da pišem o onome što je obeležilo proteklih sedam dana nailazim samo na loše stvari. Na priče o ljudima  koje se savladao bes, na sve goru finansijsku situaciju stanovništva, na ljude koji se osećaju poraženo i bespomoćno …prosto ne mogu ni da zamisle neko bolje sutra… Kao što sam pisala u svom prošlom blogu, ljudima je zavladala otuđenost,  svoja srca su zatvorili, a na dušu zaboravili. Zaboravili su šta je najlepše, najdivnije, šta čoveka čini ČOVEKOM. Da li je  kratka rečenica, koja nekog opisuje kao dobro, drago i izuzetno biće,  a glasi: “ON JE PRAVI ČOVEK ”, izgubila svoj smisao? Da li reč ČOVEK dobija neko novo značenje???
Ne volim da govorim o svojim vrlinama. Njih poznaju oni koji poznaju mene. Imam mane, ko ih nema? Smatram da IPAK nije tačno da je vrhunac ljubavi i međuljudskog odnosa onda kad nekog prihvtaiš sa njegovim vrlinama i manama.  Na čoveku je da svoje vrline odražava, unapređuje, a  da svoje mane ublaži.  Sebično je za sebe reći PROSTO SAM TAKAV/a, jer čovek uči dok je živ. Ni sam ne može biti siguran gde će ga životni put navesti i stalno mora da uči, da osluškuje život, da osluškuje ljude! Tako se prosto oblikuje. Svi smo rođeni drugačiji, a toliko nas ima na ovoj planeti. Nikada ne možemo pobeći od onog što jesmo, od toga kakvi smo rođeni, ali svako može da se koriguje. Pa nemoguće je da ideš ulicom, da se stalno spotičeš o isti kamen i padaš, da uporno padaš zbog istog kamena. Taj kamen je težak, ne možeš da podići i skloniti – možeš ga zaobići! To nije kukavičluk, to nije  bežanje, prosto zaobilaziš svoju prepreku i nastavljaš dalje. Zaobišao si, pojavi se sledeći kamen, spotakneš sei padneš. Čovek kao čovek, lako pada u naviku, prosto kao da zavoli taj kamen, kao da zavoli da se spotiče… Nemojte se spoticati! Život je pun takvog kamenja,  koji će se često nalaziti pred svima nama. Dok ih budemo razbijali, pokušavali da ih pretvorimo u sitne delove, jer nam, Bože moj, prosto smetaju – vreme će proći. Proći će baš ono vreme koje čeka na svakog od nas, da se dogodi!  A šta može biti taj kamen? Hajde već ako si naišao na njega, ipak zastani malo, zapitaj se… To je neka osoba? To je nečiji postupak koji te sputava da nastaviš dalje? To je neka “loša karma” koja te uporno prati, čak i pretiče? Ne, taj kamen si TI! Kad to budeš shvatio čak više nećeš morati ni da ga zaobilaziš, jer će prosto nestati, a i kad se pojavi sledeći – istopiće ga tvoj iskreni  osmeh! Shvatićeš da se u životu ne boriš protiv drugih. Boriš se samo protiv sebe, ali ZA SEBE, da postaneš bolji čovek, da ispuniš svoje ciljeve.
Cilj… Kažu, a greše,  da cilj opravdava sredstvo. Nikolo Makijaveli ,italijanski politički filozof iz doba renesanse iza sebe je ostavio poznato delo “Vladalac”,  knjigu  namenjenu da bude priručnik za vladare.  U svom delu bavi se teorijom da  „cilj određuje sredstvo“, određuje – a ne opravdava! Dakle nije stvar u tome da zastanete pored svakog ko vas prosto ne podržava, nije stvar ni u tome  da ignorišete savete onih koji svojim godinama i iskustvom imaju svako pravo da ih makar saslušate… Nije stvar ni u tome da prolazite pored svih kao da ne čujete ničiji glas. Stvar je u tome da budete strpljivi, vredni i uporni. Ali zašto je upornost počela da se vezuje za nekakavo trčanje i jurnjavu u sunovrat, trčanje sa povezom preko očiju? Kamen na koji nailazite se neće skloniti. Pojaviće ih se još,  još kamenja. Polako će obrazovati zid koji će se naći ispred vas, a onda će se pojaviti zidovi sa ostale tri strane. I tako se jednog momenta nađete u tamnici svog uma, zatvoreni. Shvatite da je bilo lakše suočiti se sa tim jednim kamenom spoticanja, ali sad ih je toliko mnogo da ne možete da se oslobodite i nastavite dalje… Onda nastupi strah.  Pobegnete od njega, ali strah se hrani vašim bežanjem. I šta na kraju – odustaćeš? NISI VLADAR? Jesi.  Vladar si, svojim rođenjem dobio si jedno carstvo kojim moraš vladati – svoj život!
Eh taj život. Olako ga shvatamo mi ljudi. Nismo ni svesni koje bogatsvo nam je dato upravo rađanjem.  Dok oluja traje ni ne razmišljamo kada će proći, već kako da se sačuvamo od nje…a prođe svakako, onda grane sunce. Tako i taj kamen, odnosno problem koji se našao pred vama – rešenje uvek postoji, BUDI VLADAR SVOG ŽIVOTA!
Xoxo  SA