Oduvek sam vodila računa da pored svih obaveza nađem dovoljno vremena za prijatelje, a sada to činim još češće. Ne kaže se zalud da je čovek bogat onoliko koliko ima prijatelja. A mudriji i umniji od mene davno rekoše da prijatelja uvek imamo manje nego što mislimo. Imajući i to u vidu, s pravom mogu da kažem da sam bogata i da mi je srce puno zbog toga. Kada se osvrnem samo u blisku prošlost, shvatim da se moje bogatstvo proteže po svim meridijanima. Dobro, ne mogu nam svi biti najbolji prijatelji, ali mogu da budu dragi, da nam izmame topao osmeh kada ih sretnemo, bez obzira ako se pre toga nismo videli mesecima, možda i godinama. Da osetimo toplinu prijateljskog zagrljaja koja nas prožme od glave do pete. To je život. Sve ostalo je imitacija života, ili trka za životom. A današnji tempo života i posla nam nameće okolnosti u kojima sve ređe sebi priuštimo da osetimo prijateljski stisak ruke. Samo smo krivi i moramo se boriti protiv toga. Kada se setim detinjstva i onog nekog perioda za koje se obično kaže „dobra, stara vremena“, shvatim da su se ljudi više borili da ne trče za životom, već da žive. Više su se družili. Samo su stvarali i povode i prilike. Nisu to morali da budu samo rođendani ili okrugli datumi. Išli su na izlete, a danas je ta reč postala arhaična. Danas je poskupelo obavezno osiguranje vozila, poskupela je registracija. Juče su poskupele trešnje. Sutra će nešto drugo. Okupirani smo mislima o poskupljenjima i prirodna reakcija je da odmah razmišljamo o načinu kako da ih amortizujemo. Kako da jurimo i radimo još više, da bi zaradili tek nešto više i tako lakše podneli svaki novi talas poskupljenja. Od tih misli ne stižemo da se posvetimo onome što ne košta kao što je osmeh, zagrljaj, neka pozitivna energija... Današnji klinci možda neće ni znati šta taj izraz znači. Na nama, odraslima je da im svojim primerom pokažemo i pomognemo da i oni znaju da uživaju u izletu sa prijateljima. U prirodi, u nekim malim običnim stvarima. Najnoviji model telefona nam mnogo znači da brže funkcionišemo, da dobijemo na vremenu, ali bi morali ponekad da znamo i da ga isključimo, ili odemo tamo gde nema dometa, a ima radosti, smirenosti...Biti sa prijateljima nikada nije gubljenje vremena, već uživanje. I nedavno sam uživala sa mojim prijateljima u Virovitici. Na izletu. Posle svakog izleta srce mi je puno, ali mi to nije sasvim dovoljno kada sam ponovo u dometu i kada uključim telefon i vidim kako svi nekud jure, žure. Imam potrebu da skrenem pažnju na to moramo uvek da nađemo dovoljno vremena za sebe, za prijatelje, za predah, opuštanje i uživanje. Tako ćemo mnogo učiniti i za sebe i za prijatelje, ali i za sve one ljude u čijem se okruženju nađemo.
среда, 2. јул 2014.
среда, 25. јун 2014.
U zdravom telu zdrav duh
Zdravlje
je najveće bogatstvo! Često to zaboravimo, a ne bismo smeli. Nikako ne
bismo smeli! Kada bi nekome trebalo da poželimo nešto za rođendan, verski
praznik, Novu godinu, ili bilo kojim drugim povodom, znamo da istaknemo: “Najpre dobro zdravlje, pa onda…” Čim lepe želje uputimo, odmah zaboravimo na suštinu. Istina, ne
svi. Ali velika većina. Znači li to onda da lepe želje nisu
bile dovoljno iskrene, već da su izrečene reda radi?! To
što drugima poželimo moramo najpre da primenimo na sebi, da dobro zdravlje,
kako fizičko tako i ono mentalno poželimo samima sebi, da bi želje upućene
drugom bile iskrenije, snažnije, uverljivije. I ne samo da poželimo, već
da učinimo nešto konkretno što će dati doprinos sopstvenom boljitku, da radimo
na sebi da bi bili zdraviji, i fizički i mentalno. Ovih dana sam nekoliko puta
ponovila kako primećujem da zavidna fizička forma smeta nekim dežurnim
hejterima, jednako kako im je ranije smetalo kada sam imala obline, kada
sam bila plava, brineta, kada sam imala dužu, ili još kraću kosu nego
što je sada. Već sam rekla, ali mi nije teško da ponovom: Dragi moji
hejteri, kada bih ja svoje vreme i planove organizovala tako da
udovoljim vama, plašim se da bih vremenom više zaličila na vas, nego što bih
postala bolja. A to mi svakako nije cilj. Želim da budem
bolja i na tome radim. Radim na sebi zbog sebe same i sopstvenog
zadovoljstva, što i vama toplo preporučujem. Nema ničeg
plemenitog u tome da budeš superioran nad nekim drugim. Prava uzvišenost jeste
u tome da budeš nadmoćan nad svojim bivšim ja. Smeta vam moj biceps? Žao mi je.
Moj je i fantastično se osećam kada stegnem ruku, a moj biceps zablista u punom
sjaju. Plašim se da vama više smeta to što se ja fantastično osećam, nego
to kako izgleda moj biceps. Da budem preciznija, vama smeta kada se
bilo ko fantastično oseća. Smeta vam pozitivna energija, jer se kao svoji
na svome osećate okruženi isključivo negativnom. Ne beži đavo zalud baš od
krsta.
Fizičko
je bitno, ali je duhovno svakako važnije. Kad smo već kod toga, primećujem
da nije malo onih koji prate i moj duhovni razvoj. I ne samo da prate, već za
moje posete manastirima imaju svoje “svevišnje” objašnjenje. Misle da bolje
znaju od mene same, pa čak i od Boga.
Ne
zameram. Opraštam. Hrišćanski je praštati. Ako je važnije baviti se mnome, nego
učiniti nešto konkretno u smislu nadgradnje sopstvenog duha, onda ne znam šta
bih rekla. Za njih ne znam, ali za sebe znam da ću nastaviti duhovno da se
uzdižem. Da ću i dalje da učim od onih koji više znaju, da ću
primenjivati stečeno znanje i sve mudrosti koje upijem.
Često
se setim velikih misli koje je za života kazivao i propagirao blaženopočivši
Patrijarh Pavle. Umeo je da nas opomene: “Ne branimo se od tuđeg zla, zlom u
sebi. Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da mi nepostanemo
neljudi. Nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo, biološki
da preživimo kao zločinci i neljudi.”
Toliko
od mene za sada, odoh da nastavim da u zdravom
telu negujem zdrav duh.
Seka
среда, 18. јун 2014.
Kada ljubav boli
Svi se sećamo užasnog događaja
kada je 12. novembra 2012. godine Darijan Musić
ubio svoju devojku Vladislavu Červenko. Osuđen je na 35 godina
zatvora. Svi su bili u šoku kada je
objavljeno da je novosadski Apelacioni sud poništio presudu i postupak protiv
njega vratio na početak zbog, kako su naveli, nepravilnosti u proceduri. Juče
je objavljeno da je Musić osuđen na 40 godina zatvora.
Ta nova procedura je donela
i neke nove činjenice. Rekli su da je ovaj dvadesetsedmogodišnjak, koji je na
smrt pretukao svoju devojku, po nalazu veštaka neuropsihijatra natprosečno
inteligentan i da ne pati od duševnih poremećaja. Nije zavisnik ni od alkohola ni od droge. Pravni zastupnici porodice Červenko u
završnim rečima su istakli da kod Musića nema kajanja, iskrenosti, i da
pričajući šta je uradio optužuje druge.
On je počinio svirepo ubistvo. Vladislava je zadobila više od pedeset
udaraca, njena smrt nije bila momentalna. Trpela je strahovite bolove, nije
mogla da pozove pomoć. Preminula je posle deset minuta u mukama, zbog gubitka
krvi. Koliko je on bio pri sebi govori i
to da se posle ovog užasnog postupka
ponašao vrlo svrsishodno, otišao je da proveri da li je sigurnosna
kamera nešto snimila, a pripremio je i ruksak za bekstvo. Uhapšen je u okolini
Novog Pazara, dok je pokušao da pobegne u Crnu Goru. Na suđenju se branio time
da se ne seća svog postupka, za šta je dokazano da nema nikakvog medicinskog
osnova i opravdanja, jer se odlično seća svega u životu što je doživeo. Veštaci
su utvrdili da je on labilna ličnost, sa obeležjima narcisoidnosti,
impulsivnosti i senzitivnosti, zbog čega ima nizak prag tolerancije na
frustracije, unutrašnju napetost, kao i sklonost da se pasivno prepušta svojim
raspoloženjima. Nije prisustvovao izricanju presude.
Darijan
Musić je osuđen jer je počinio užasan zločin, pravda je zadovoljena, ali to ne
može da izbriše ono što je on uradio, to ne može da zaleči rane Vladislavinim
najmilijima, njenoj porodici, koju je on zavio u crno.
Kako prepoznati nekog novog Darijana Musića? Već sam pisala na ovu
temu, i opet ću i opet, pre svega za
sve one devojke i žene koje trpe zlostavljanje u vezi i u braku, koje su
maltretirane psihički i fizički, a o tome ćute! Nasilnik ostaje nasilnik! On se
neće promeniti. Jednom je podigao ton na tebe, jednom te je udario – opet će.
Mnoge žene misle da se to eto jednom desilo i da se više neće ponoviti, a onda
vremenom upadnu u začarani krug, žive život u strahu sa do juče voljenim
čovekom. Prvo i osnovno, žena ne sme da
krivi sebe što je momak ili suprug udario! Naravno da kad upozna čoveka ne može
da zna da se u njemu krije nasilnik. U samom početku ni po čemu se neće
razlikovati od drugih. Biće ljubazan, trudiće se da ostavi lep utisak skromne i
strpljive osobe. Čak se na njemu neće primetiti nikakva nervoza. Onda počinju
stvari da se menjaju. Neobično i burno će reagovati u sasvim običnoj situaciji.
Kada vas prihvati „svojim vlasništvom“, posle izvesnog vremena veze ili posle
stupanja u brak, pokazaće svoje pravo lice. Jednom će otkriti nasilnika u sebi,
jednom će pokazati svoje pravo lice, i svakog narednog dana sve više i više.
Doći će i ti neki mirni periodi, oni kada žena pomisli da se konačno sredio, da
se loši postupci sa njegove strane više neće ponoviti, ali naprotiv, to je samo
ono zatišje pred buru. Tako vreme prođe, žena uvidi da se udaljila od svojih
najbližiih, od svojih prijatelja, a nasilniku je upravo to i cilj – da ženu
udalji od svih. Konstantno će je vređati, nazivati ružnim imenima. Sve krene sa
onim „ti si nesposobna“, preko „gde bi
ti bez mene bila“, a onda usledi fizički prestup...
Mesec maj ove godine obeležila je serija zločina nad
ženama. Njih pet je izgubilo život. Na izuzetno velik problem nasilja nad
ženama obraća se malo pažnje, a na žalost, broj žena, žrtava ubistva raste. Prošle
godine ubijeno je 28 žena, u ovoj već do maja ima 24 žrtve. Sigurnoj kući svake
godine za pomoć se obrati tri do četiri hiljade žena i tako je već nekoliko
godina. U ovoj godini 42 žene su rekle da bi bile ubijene da se nisu obratile
za pomoć.
Ponovo bih zamolila žene da ne trpe nasilnika. Ukoliko trpe bilo kakav
oblik nasilja od strane svog momka ili supruga MORAJU da ga prijave nadležnim organima. NE SMEJU da
ignorišu maltretiranje, da pomišljaju da su zbog nečeg krive pa to zaslužuju –
NIKAKO! Prvo se desi šamar, nasilnik se neće zaustaviti na tome!
Seka
среда, 11. јун 2014.
Kakve su ti misli takav ti je život
Miris lipe, taj opojni
miris lipe, pored mene dragi ljudi i jedan trenutak, tako običan trenutak u
jednom danu. Prosto uzdah i pogled, momenat neke slatke nostalgije. Mirisi u
vazduhu nas vrate u prošlost, prosto sete na neke dane koji su iza nas. Ume
čovek da zaboravi loše, a tako dobro ume da pamti sve ono što je lepo, samo
treba da se potrudi, da pronađe mir u svojoj duši, blagostanje. Ali ljudi kao ljudi, uvek će neko nešto da nam
zameri. Dozvoliće sebi da govore o
drugima, ne trudeći se da rade na sebi. Lutaće, tražiće put koji je upravo pred
njima, ali biće slepi da ga vide. „Moramo
od srca sve oprostiti. Unutrašnji mir ne može da se sačuva dokle god naša
savest nešto izobličava. Moramo umiriti savest. Treba svima oprostiti od srca“,
govorio je otac Tadej, čovek koji je svoj život posvetio trudeći se da ljudi
steknu najveće bogatsvo – mir u duši. Oni koji su imali tu sreću da ga upoznaju
govore o njemu sa velikim poštovanjem. Bio je to jedan izuzetan čovek, mudar i staložen. Kretao se među ljudima, govorio
im i savetovao ih. Još kao dete otpočeo je bitku sa životom, naime oboleo je od
bolesti pluća. Lekari su mu prognozirali
tek par godina života, ali vođen
svojom verom kao veoma mlad on se zamonašio. Izborio je svoju bitku i život
posvetio drugim ljudima, trudeći se da ih uputi, usmeri na pravi put.
Nisam imala sreću da
upoznam ovog velikog duhovnika. Upokojio se 2003. godine, sahrajen je u
dvorištu manastira Vitovnica. Po njegovim besedama nastalo je mnogo knjiga.
Više puta sam pročitala knjigu „Kakve su ti misli takav ti je život“, koja mi se prosto sama vrati u
ruke, rado je čitam iznova, gotovo svakog dana. U toj knjizi on govori o
ljudima, kako da se ophode prema sebi, prema svojim najbližima, prema životu
koji žive. Ljudi stalno lutaju tražeći smisao, svrhu postojanja. Istina je da
je sreća u nama samima, svako je doživljava na svoj način, ali iznad te sreće
čovek se suočava sa nemirom, sa brigama. „Treba da se opustiš. Ne uzimaj
previše na sebe brige ovog sveta, već čuvaj svoj mir i živi sa Bogom. Neka ide
kako ide“, govorio je otac Tadej.
Njegove reči koje sam
pročitala bile su mi oslonac. Ljudi oko mene su primetili da sam drugačija,
pozitivnija. Pre nekoliko meseci sam prvi put otišla u manastir Vitovnica. Tamo
me je dočekao iguman manastira, otac Pimen. Prepoznao me je i dočekao sa
srdačnim osmehom na licu. Provela sam ceo dan u tom manastiru, sedela sam u
dvorištu, pod lozom, u miru i tišini. Poslužili su me kafom i hladnom izvorskom
vodom. Dugo sam razgovarala sa ocem Pimenom, pričao mi je ocu Tadeju, o njegovom
životu, o njegovim delima, o njegovom trudu da ljude usmeri i vrati duhovnom
životu. Odveo me je na grob oca Tadeja. Tu sam zasadila karanfil. Sedam dana
potom sam ponovo došla i bila sam više nego srećna kada sam videla da karanfil
raste i cveta. Ispod manastira teče reka Vitovnica koja deli istoimeno selo,
tako da na jednoj njeni obali ostaje seosko groblje i tek nekoliko kuća, ostaci
nekadašnjih vodenica i valjerica. Tako je predivan osećaj otići tamo, opustiti se, odvojiti jedan
dan za lepotu koju nam je priroda dala, prosto nacrtala. Između dva visoka brda na desnoj obali ove
reke smelo stoji manastir gde je otac
Tadej po svojoj želji bio iguman od 1962. godine. Još kao dečak imao je želju
da služi Bogu, veri i crkvi, kao i ljudima u svom rodnom mestu. Bio je uvek
spreman da svakog sasluša i da svakom pomogne. Voleo je ljude, verovao je
ljudima, uzdao se u ljude.
“
Ne lutajmo mislima i ne gledajmo šta drugi rade, nego
gledajmo šta mi radimo, šta od nas proizilazi, da li tešimo ili osuđujemo, da
li praštamo ili volimo”, govorio je on. Za one koji u momentu oslabe, koji se
prepuste prosto nepotrebnim razmišlajnima , on je govorio: “Misli su poput
ptica. Ne možemo im zabraniti da lete, ali je do nas da li ćemo im dozvoliti da
slete i naprave gnezdo u našoj glavi”. Želeo je da usmeri ljude, da ne robuju tuđoj volji, da se
oslone na sebe, ali da imaju na umu da vera pokreće čoveka, da je snaga upravo
u veri, da ne gube snagu i da se ne odriču sebe ni drugih.
Istina je da je život postao brz. Istina je i to da ljudi nikad nisu bili više povezani, a
nikad otuđeniji, otac Tadej kao da je sve to predvideo, kao da je znao da će otuđenost
stvoriti razdor među nama. Mnogo je
govorio o ljubavi, o toj izuzetnoj snazi koja nas veže: “Bez ljubavi nema
života”. Da, ljubav pokreće svet. Na žalost uvek su tu oni ljudi koji
osporavaju nečiji uspeh, koji prosto u svome gnevu ne žele dobro za onog koji
pravim koracima korača kroz život. Duhovni otac mi je govorio da ljudi treba da se mole za svoje
neprijatelje, baš kao što je govorio i otac
Tadej: “Hteo čovek ne hteo, mora da se moli za neprijatelje i za one
koji nas ne vole, koji su opterećeni zlim mislima prema nama. Moramo da se
molimo da im poželimo svako dobro, jer hteli – ne hteli, oni moraju da se
oslobode zla, kada uvide da ne mogu da ostvare svoje planove. Što god više zla
žele nama, Bog nam daje više dobra. Nama se vraća ono što mi želimo bližnjem”.
Naučila sam da su zle misli poput virusa. Prosto uđu u krv i truju čoveka. Takve misli ga čine i slepim i nemim , ali
zlim! Teraju ga da čini loše.
Zaista nije na nama da sudimo o drugima. Kamo sreće da
obraćamo pažnju svi na svoje postupke. Ne treba osuđivati one koji u Boga ne
veruju. Treba sa njima razgovarati, skrenuti im pažnju, usmeriti ih, ako ni
tada ne vide pravi put treba ih prepustiti Gospodu , jer će svi jednog dana odgovarati za svoja nedela. Mi
nismo tu da sudimo, nego da širimo ljubav, da volimo.
Čitala sam knjige napisane po besedama izuzetnog čoveka oca
Tadeja. Bila sam oduševljena njegovim likom i delom, time kako je uticao na
ljude. Moj suprug je to video, za rođendan mi je poklonio sliku na kojoj je
njegov portret i ta slika zauzima posebno mesto u našem domu, kao i u našem
srcu.
Zastanite, osetite miris lipe u ovim toplim danima. Dobro
nadvlada zlo, osmehnite se dragim ljudima, uputite im lepu reč. Bog je ljubav,
ljubav je u nama, “Kada izgubiš nadu i pomoć ljudsku, potraži je od Boga samog
i dobićeš je otkuda se nisi nadao ni zamišljao” .
Seka
среда, 4. јун 2014.
Moj heroj
Vreme je i svedok i sudija.
Istina prosto pronađe svoj put i potisne
svaku laž. Živimo u vremenu kada se informacije brzo šire, toliko brzo da ni sami ne stignemo da uvidimo
da li je u pitanju istina ili laž. U sred poplava, velike katastrofe koja je
zadesila našu zemlju, pričala se priča o mladiću koji neumorno učestvuje u spasavanju
svojih sugrađana, koji ne zna ništa o svojoj ženi i dvogodišnjem sinu, koji je
još kao dete ostao bez roditelja. Na njegovu priču, koju su preneli gotovo svi
mediji, zaista niko nije ostao ravodušan. U tim izuzetno teškim danima ljudi se
nisu bavili pitanjem da li on govori istinu, ali pošto se situacija malo
smirila odgovori su došli sami. Priča
ovog mladog čoveka me je veoma rastužila,
kao i mnoge. Nisam ni pomišljala
da bilo ko može da zoupotrebi katastrofalnu situaciju u kojoj se našla naša
zemlja, kao i nama susedne države. Sada kada je malo vremena prošlo oni koji su
hteli da mu pomognu uhvatili su ga u njegovoj laži. Prvo je ispričao da je ženu
i dete odveo na sigurno kod tasta. Pošto je voda nadolazila veoma brzo
tast ih je sklonio na krov kuće, zatim
je otišao po ćebe. Kada se vratio nije ih zatekao tu. Ispričao je i da je „svojim
očima gledao kako nestaju“. Pričao je kako ih je tražio po svim kolektivnim
centrima. Bila je i informacija da su njegovi žena i dete pronađeni, „on je
pobesneo pošto je informacija bila lažna“. Ubrzo pošto je objavljeno da se vratio u svoj
dom koji je uništen od poplave i da
njegova žena i sin još uvek nisu pronađeni, javnost je šokirala vest da
je priveden pošto je utvrđeno da nije
oženjen i da nema dete. Sada mu je određen pritvor, preti mu zatvorska kazna, a
uz sve ono što se pominje da je uradio tokom velike poplave u Obrenovcu sada se
koristi reč NAVODNO. On je priznao
svoju laž, navodeći da se nadao da će od države dobiti kuću pošto je živeo kao
podstanar.
Voda se i dalje povlači.
Kolika je šteta zapravo tek će se tačno znati. Teški dani tek predstoje. Veliki
broj ljudi se i dalje nije vratio u
svoje domove, a tamo ih ne čeka ništa dobro. U tih nekoliko dana mnogo je uništeno. Zar će bilo ko ovu veoma
tešku situaciju da iskoristi? Govorilo se o vlasnicima prodavnica koji su
podigli cene, govorilo se o ljudima koji su pljačkali... nadali smo se da je to
kraj čovekove izopačenosti u tim teškim danima, da bi se onda pojavila još
jedna priča, priča čoveka koji je bukvalno do juče bio heroj nacije, a danas
prevarant.
Mnogi se vode rečenicom „Cilj
opravdava sredstvo“. Eto, kroz vreme pojedini su izmenili tek jednu reč pa je
cela rečenica izgubila svoj smisao. Cilj ODREĐUJE sredstvo, što je moralnije, ipak treba opravdati svoj cilj,
čovek mora proceniti situaciju oko sebe, istina je da treba da iskoristi onih
svojih pet minuta, ali ne na nečiju štetu! Nikako ne sme da koristi tuđu
nesreću da bi došao do svog cilja! Ko visoko leti nisko pada. Kuća se ne gradi
od krova, potrebni su joj čvrsti temelji.
I pored ove priče ja verujem u heroje. Verujem u hiljade i hiljade
heroja koji su u tokom poplava spasavali ljude, koji su spasavali životinje,
rizikujući svoje živote. Znam da u lošim danima postoje ljudi koji su spremni
da pomognu, a da ne traže ama baš ništa za uzvrat. Život prosto nije bajka, ali
kao što na kraju svake bajke dobrota pobedi tako je i u životu. Vidite, ja
poznajem jednog heroja. Ona je u
najtežim trenucima svog života bila borac, nije se predala, a imala je cilj.
Ona je u jednoj noći izgubila sve što je stekla u životu. Nikada nije bila
sebična, nikada nije lagala, čak ni psovala. Takva je i dan danas – skromna, smirena i odmerena. Bila je radna i
vredna u tim najtežim danima, nije odustajala. Uz sebe je imala svoju decu, za
koju je govorila da su njena dva oka,
imala je samo jednu želju, a to je da oni ne osete posledice zla koje ih je
zadesilo. Radila je u jednom restoranu kao glavni kuvar,a pošto bi joj se
smena završila odlazila bi na drugi posao gde je čistila kancelarije. Nije bila
potpuno sama, ali neki koji su joj bili najbliži rod su je bukvalno zaboravili.
Na to se nije obazirala. Nije glumila nikakav lažni ponos, prosto je znala da
sve mora da izgradi iz početka, da mora da se bori za svoju decu kojoj nikada
nije uskraćivala osmeh i pažnju. Ostvarila je svoj cilj. Njen cilj je bio da mi ne budemo gladni. Njen
cilj je bio da ne budemo tužni. Njen cilj je bio da na svojoj koži ne osetimo sve
to loše što nas je snašlo, da odrastemo u dobre i poštene ljude. Da, ona je HEROJ, istinski heroj mog života,
moja majka. Ipak heroji postoje. Kao što rekoh na početku vreme je najbolji
svedok, a istina je jača od laži.
Seka
Пријавите се на:
Постови (Atom)





