среда, 23. април 2014.

Isusove godine

Na današnji dan  u prelepom Zvorniku, pored Drine, a podno Majevice, rodila se Svetlana Aleksić, na radost majke Ibrime i oca Milorada... Tako bih počela ovu priču danas kada punim 33 godine.  Mama kaže da sam bila dobra beba i da je  priželjkivala devojčicu, kojoj će vezivati kikice, oblačiti haljinice, koja će biti njena mala princeza. Roditelji su se trudili da brat i ja postanemo dobri ljudi,  da poštujemo svakog,  da nam tokom odrastanja ništa ne fali. Nisam bila ni čestito progovorila, a na porodičnim okupljanjima  sam uživala da zabavljam goste.  Obukla bih najlepšu haljinicu, uzela bilo šta što mi liči na mikrofon, stala bih ispred njih  i  pevala im. Oni su tapšali i smejali se, a ja sam bila srećna, najsrećnija! Tata me je odveo na koncert Vesne Zmijanac koju je  obožavao, a tu ljubav je preneo i na mene. Ja sam je gledala kako peva, kako vlada scenom u hali pred ogromnim brojem ljudi, tada sam već znala da je to ono što želim: da jednog dana stanem pred hiljadama ljudi, da im se poklonim i pevam.
Moji rodtelji su se kasnije razveli, mirno i dostojanstvejno,  brat i ja smo nastavili da živimo sa majkom u Zvorniku, a majka, kao majka – vredno je radila, davala nam  svu  pažnju, dok smo mi išli u školu, družili se sa svojim vršnjacima, vodili onaj bezbrižan život što detinjstvo nosi  i sanjali svoje snove. U školi sam najviše volela muzičko, probe našeg hora i priredbe koje smo imali, a volela sam kad bi nam naš učitelj pričao o istoriji, o dalekim zemljama, o drugačijim kulturama i ljudima.
Onda je u trenutku nestalo sve, onako bukvalno, preko noći.
Ratni vihor je nosio sve pred sobom.  Napustili smo grad, ostavili sve. Nestale su uspomene, one opipljive stvari koje nemaju neku materijalnu vrednost ali nas sećaju na detinjstvo, a  za nas same vrede najviše na svetu, sećaju  na odrastanje, na lepe bezbrižne dane.  Hiljade i hiljade ljudi ostali su bez krova nad glavom, bez posla, bez svega... Nismo znali gde su naši prijatelji, a onda su počele da stižu tužne vesti. Slušala sam kako odrasli pričaju o ljudima koje sam poznavala, o roditeljima  mojih drugova,  koji su izgubili svoje živote. Moju kuću, moje dvorište zamenila je trošna soba, naš prinudni smeštaj. Četvrti razred sam nastavila u Banji Koviljači. Bilo je teško biti tek tako prihvaćen od strane ostale deca, koja su već tri godine zajedno išla u školu. Koiko god pitoma, nežna i iskrena bića, deca znaju biti i surova.  Pričala  sam ijekavski što je njima bilo smešno. Nisam imala novca za užinu, nosila sam je od kuće. Nisam išla  na ekskurzije,  niti kao neki moji vršnjaci  žiletom  sekla patike da bih dobila nove koje su tada bile u trendu.  Ja sam imala jednu sliku. Crno belu sliku moje majke koja me drži u naručju. A moja majka je radila dva posla. Mučila se i trudila da ne budemo gladni, da nam nekako ublaži sve. Krila je svoju brigu, krila je svoj umor, nikad se nije žalila. Pored svega lošeg što nam je život doneo nije pokazivala mržnju, gnev... Učila nas je da cenimo rad. Nastavila je da se bori, nije pala, iako smo bili bez ičeg svog.  Uveče, kada legnem ja bih sanjala budna. Maštala  bih kako imam svoju kuću, dvorište kroz koje trčkara psić i laje. Maštala bih kako moja majka ima vremena da popije kafu sa prijateljicama, kako se smeje i uživa. Maštala sam da će realnost  koju živimo  jednog dana biti samo ružan san. Tako sam želela, tako sam JAKO ŽELELA da sve to što se desilo prođe, a znala sam da će proći, znala sam da će proći AKO NE ODUSTANEM od onog što želim, da treba da se borim. Znate, život je takav, kao mirno more, a onda veliki talasi sruše sve u jedno mometu, a pred vama je vreme da sve ponovo izgradite.
Završavala sam osnovnu školu, a već sam profesionalno počela da se bavim pevanjem. Imala sam 14 godina. Moj brat i majka su bili u šoku kada sam im rekla da time želim da se bavim. Mama to nije odobravala. Govorila mi je da moram da završim  faklutet, da imam profesiju, a onda mogu da radim šta hoću. Ali ja sam već imala svoju profesiju, već sam je odabrala. Iskradala sam se  da bih išla na nastupe sa bendom, lagala sam da idem kod drugarice da učimo, znala sam da moram da se posvetim onome što umem i što volim, znala sam da će se moj trud isplatiti, ali tada sam to morala da dokažem i svojim najmilijima, da ne bi brinuli. Već sam bila na svojoj koži osetila da ma kakav bio u trenutku možeš izgubiti sve. Već sam znala da u životu niko nije pošteđen gubitka.  Osetila sam nepravdu koju nisam izazvala ni ja ni niko moj, ali to me je samo činilo jačom da budem uporna ali mudra, tvrdoglava ali ne i bahata, da budem brza ali nikako ishitrena.
Da bi uspeli morate imati čvrst stav. Morate ga pokazati i drugima, da vas ne bi pokolebali, čak i ako su  to  vaši najmiliji. Naravno da će biti uz vas u porazu, ali ne smete ni pomišljati na poraz.  Ako počinjete nešto i stalno mislite da nećete uspeti u tome - prosto nećete ni uspeti.
Pesma se  peva dušom i strpljenjem.  Ne mogu vam misli biti tamo negde, ne smete odlutati, dok pevate publici  koja je ispred vas.
2001. godine sam snimila svoj album prvenac, koji je objavljen godinu dana kasnije, posle festivala „Moravski biseri“, gde sam nagrađena od strane publike. Naravno da sam imala tremu, koja je nestajala svakim aplauzom tokom izvođenja pesme, što mi je davalo snagu.
San je postao java. Nisam se obazirala na one koji su me nazivali ružnim imenima, koji su pokušali da omalovaže moj rad, išla sam napred. Devojčica  koja je pevala ispred ogledala sa dezodoransom u ruci je porasla i pevala pred hiljadama ljudi, na sceni, uz pratnju benda.  Obišla sam mnoge zemlje. U dalekoj Kanadi u publici sam prepoznala svoju školsku drugaricu. Zagrlile smo se, krenule su nam suze.
Surova realnost kroz koju smo prošli moja porodica i ja danas jeste samo ružan san, ali i lekcija. Ne prođe dan da se ne setim kako smo živeli i kako smo sve izgubili. Ne prođe dan da ne zahvalim Bogu što smo danas živi i zdravi.
Dragi moji roditelji, oprostite mi ako sam vas ikada uvredila. Iako ne živite zajedno ja vas podjednako volim. Vi ste mi podarili život. Vi ste se brinuli, trudili, propatili. Nek vas život više nikad ne zaboli, VOLI VAS VAŠA SVETLANA NAJVIŠE!
Dragi moj Veljko, prišao si mi kao muškarac  ženi, dao mi svoje srce, ja sam ti svojim uzvratila. Ti si moj zaštitnik, moja sigurnost, ti si kralj mog života. VOLIM TE!
Drage moje lepotice i lepotani, hvala vam na snazi koju mi dajete, na podrsci, na gestovima pažnje. Volim vas, hvala vam što ste uz mene!
Mojim dragim prijateljima veliko  hvala na poverenju i ljubavi koju mi daju, na svim lepim trenucima kada se smejemo i uživamo u životu.
Pripremam rođendansku žurku, želim da okupim sebi drage ljude. Stanem ispred ogledala, nasmejem se, jer ona malena Svetlana je sada odrasla i ostvarena žena.  To maleno dete koje je sanjalo svoj san, ta uporna i vesela devojčica  sa šarenim šnalicama u kosi, osmehom na licu, sjajem u očima je  i danas tu, pred vama...
Seka

среда, 16. април 2014.

RADUJTE SE

U toku je poslednja nedelja Vaskršnjeg posta, ili Strasna nedelja. Na staroslovenskom reč strast znači stradanje, trpljenje i  bol.  Vernici ovu  nedelju,  od Velikog ponedeljka do Velike subote, provode u strogom postu, molitvi i pokajanju. Od davnina ova nedelja se zove Velikom sedmicom, a svaki dan u njoj je Veliki i Sveti, zbog  svetih i velikih događaja koji su se tokom nje dogodili.  U crkvama se na bogosluženjima podseća na poslednje zemaljske dana Gospoda Isusa Hrista. Liturgija je smisao celog ovog perioda posta i na kraju Praznika, zajednica na službi koja se kasnije prenosi na zejednicu u domu vernika. Danas, na Veliku sredu se spominje izdajstvo Jude Iskariotskog.  Crkva  se molitveno priseća žene grešnice koja je mirom pomazala Gospoda pred Njegovo stradanje. Dirljivo i poučno govori se o pokajanju žene i o učeniku izdajniku.
Današnji dan se provodi u miru i molitvama, mogu se raditi svi poslovi, ali se ništa ne proslavlja i ne ide se na veselja.
Prekosutra je Veliki petak, najtužniji dan hrišćanstva, dan kada je na Golgoti Isus razapet. Veliki broj ljudi koji nisu postili Veliki post poste ovog dana, kada bi trebalo jesti samo hleb, a piti samo vodu. Na Veliki petak se u   spomen na nevino prolivenu krv i Vaskrsenje Hristovo boje  vaskršnja jaja, najčešče crvenom bojom, što predstavlja Gospodnju krv. Farbanje uskršnjih jaja jedan je od najstarijih hrišćanskih običaja, koji se prenosi sa kolena na koleno.  Prvo ofarbano jaje se ostavlja kao čuvarkuća do sledećeg Uskrsa. O tome zašto se farbaju uskršnja jaja govori  jedna legenda u kojoj je Marija Magdalena došla kod rimskog cara Tiberija, da mu propoveda o Hristovom vaskrsenju. Na dar mu je donela korpu jaja. Car nije verovao onome što mu je Marija Magdalena govorila,  rekao je da bi to bilo kao kad bi bela jaja u korpi promenila boju. Marija Magdalena je na to rekla: “Hristos Vaskrse”, a sva jaja u korpi postala su crvena. Po drugoj legendi stanovnici Jerusalima su se rugali hrišćanima da Gospod nije vaskrsao, jer je to nemoguće, kao što nije moguće da kokoške snesu crvena jaja. Sledeće godine, na dan Vaskrsa, sve kokoške u Jerusalimu snele su crvena jaja. U još jednoj legendi  govori se da je ispod Krsta na Golgoti, na kojem je razapet Gospod bilo grličino gnezdo. Krv je poprskala jaja u gnezdu i obojila ih  rumenom bojom, pa od tada hrišćani simbolično obeležavaju dan Hristovog stradanja farbanjem jaja.
Velika subota je drugi dan hrišćanske žalosti. Posvećena je uspomeni na pogreb Isusa Hrista i Njegov silazak u Ad. Ponoćnom Vaskršnjom liturgijom završavaju se dani žalosti i počinje praznik Vaskrsenja. Sveštenici u pravoslavnim hramovima se u znak vaskršnje radosti i pobede nad smrću presvlače u svetle odežde i u osvetljenoj crkvi čitaju Jevanđelje o radosnoj vesti anđela.
U nedelju  vernici slave Vaskrsenje Isusa Hrista, hrišćanski praznik nad praznicima koji je osnova novozavetne propovedi i vere u spasenje. Uskršnjim doručkom prekida  se Veliki post. Ceo ovaj dan vernici se pozdravljaju sa „Hristos vaskrese“ – „Vaistinu vaskrese“. Za trpezom se služi meso, jaja i Uskršnja pogača.
Veliki, posebni, SVETI  dani, koji se obeleževaju, služe da nas podsete da se vratimo veri, ako je gubimo, da oprostimo onima koji su nam nažao učinili, da pronađemo mir u svojim dušama i da se ne odričemo onih koje volimo i koji nas vole. Glavna poruka je u jednoj reči, a to je LJUBAV! Sve religije govore upravo o moći i snazi ljubavi koja je u samom čoveku, a koji dozvoli da je izgubi.
Svako vreme sa sobom donosi nešto novo. Prihvatam  da svako bira i živi život onako kako želi, ali smatram da ono što nasleđujemo, što se već dva milenijuma prenosi sa kolena na koleno ne sme nikako da postane stvar trenda  i da se menja. Naše bake nisu živele okružene mega marketima gde mogu  da se  kupe razne boje i sličice za uskršnja jaja, pa čak i ofarbana jaja. One su svoje nasleđe vešto preuzele na sebe, od svojih majki, baka... Korom od  crnog ili crvenog luka dobijale bi mrkocrvenu boju, a stavljale bi na jaje listic deteline. Za crvenu boju tu je i sok od cvekle, za zelenu listovi spanaća, za ljubičastu crveni luk, čaj od hibiskusa ili crveno vino... Cele godine bi pripremale sve što im treba za ovaj veliki dan. Voskom su ispisivale imena svojih najmilijih, što je inače najstarija tehnika ukrašavanja uskršnjih jaja. Pošto bi se jaje skuvalo i ohladilo, skinule bi vosak od kog ostaje beli trag.
Sa druge strane iako je veoma davno rečeno kako treba postiti Veliki post, mnogi ljudi ne shvataju da post nije samo uzdržavanje od hrane koja je mrsna i da nije stvar u prejedanju, kao i to da je poruka posta da se pročusti i telo i duša. Ljudi kao da se plaše da će ostati gladni, a opet još jedna poruka je UMERENOST, kao i odolevanje iskušenjima koja su svuda oko nas.
U mojoj porodici se radujemo ovom velikom danu. Kuća je okićena, a Uskrs provodimo radosni i nasmejani.
Iskoristila bih priliku da svim pripadnicima hrišćanske veroispovesti čestitam predstojeći Uskrs, da ga provedu u miru i slozi, da zaborave na loše, da oproste. Pred Bogom smo svi isti, ma kojoj religiji pripadali. Bog je ljubav. Radujte se!
Seka

среда, 9. април 2014.

Samoća



Pre nešto više od pedeset godina u Americi je sprovedeno jedno istraživanje među studentkinjama, a ticalo se braka. Tri od četiri ispitane studentkinje odgovorile su da bi se udale za muškarca kojeg ne vole, ali im po nekim kriterijumima odgovara: zgodan, je, finansijski zbrinut, duhovit, inteligentan. Decenijama kasnije sprovedeno je vrlo slično istraživanje, a manje od deset odsto studentkinja odgovorilo je da se ne bi udalo za muškarca kog ne vole, makar i da poseduje te neke karakteristike.  Istina je da ljubav treba da bude prvi i osnovni kriterijum.
Iz mnogo razloga broj brakova kao i ljudi koji imaju stabilnu vezu drastično se smanjio protekle decenije. Pored brojnih problema koji muče našu državu i ovaj se postavlja kao jedan u nizu. Za dvadeset godina za čak 60% opao je broj sklopljenih brakova. Razlozi nisu samo ekonomske prirode, zavise i od sredine. Po nekim istraživanjima u Srbiji živi pola miliona ljudi koji nikada nisu zasnovali bračnu zajednicu, od toga 250 000 živi u seoskim sredinama. Među njima su situirani ljudi, sa kućama i imanjem, koji imaju sve uslove za zasnivanje porodice. Govori se i o tome da naše devojke neće da ostanu na selu, pa neženje traže mlade u Rusiji, Ukraini... U gradskim sredinama većina se vodi stihovima čuvene pesme „Ostaću slobodan, neću se vezati“. Istina je da život udvoje podrazumeva mnogo odricanja. Tu je čuveni strah od braka, jer mnogi se plaše promene u životu. Brak je prosto nadogradnja veze, učvršćuje tu vezu,  a u samom čoveku je potreba za bliskošću i sigurnošću.  Za mlade brak postaje  kazna a ne blagodet života.   Davno mi se obratila drugarica koja je bila u vezi nekoliko godina. Prošla je ona početna euforija, nije umela da prepozna  da li je za njenog momka veže ljubav ili navika, dok je ona razmišljala o raskidu on joj je predložio da žive zajedno.  Žargonski rečeno nju je smorilo to što je sve postalo isto, već viđeno i predvidljivo.  Vremenom su sve manje izlazili, vikednom filmski maratoni kod nje ili kod njega. Promenu je videla u prekidu veze, ali ipak se odlučila za zajednički život. Počele su svađe zbog  stvarih oko kojih se pre nikad nisu svađali, ali jutro posle bi dočekali zagrljeni u krevetu. Nekoliko meseci kasnije su se venčali i u srećnom su braku.
Čovek se vremenom prosto nadograđuje, odnosno MORA da dozvoli sebi da mu svako iskustvo postane lekcija, ali da ne gubi veru u ljude i ne pada u razočarenja. Pa drugačije se razmišlja u onim slatkim ranim dvadesetim, a drugačije u tridesetim godinama! Dok u dvadesetim postoje  igre i igrice, potraga i eksperimentisanje, u tridesetim čovek zna šta mu prija šta ne, za razne „ljubavne igrice“ prosto nema strpljenja, a ruku na srce – i seks je bolji xaxa! Prosto nestanu ona pravila „koliko puta treba da izađete dok se ne poljubite“, pa „šta će da pomisli o meni ako ga poljubim“, neka pitanja koja su pre dominirala prosto se izgube.
Međutim, šta to ljude odvlači u nekakav samački život? Loša iskustva, strah da ne budu povređeni, gledanje na to da je biti u vezi obaveza? Pa ne može život da bude mirno more, talasi su sasvim normalna pojava. Strah je takođe normalan, ali ako mu se prepustite postaće vaš zli gospodar. A obaveza – život čine obaveze, bežanje od njih je lenjost i sebičnost! Smatram da je uzrok tome što je sve više samih i usamljenih ljudi upravo ovo moderno doba, koje sa svojim dobrobitima ipak naplaćuje i danak. Ljudi su povezani, umreženi. Muškarci ne prilaze devojkama u kafićima i na javnim mestima, već na socijalnim mrežama. „Napredak veze“ postane uključivanje kamere i gledanje preko Skajpa, umesto fizičkog prisustva. Onda krenu „šprijuniranja“, posmatranja, razmatranja, ko je šta „lajkovao“ tamo nekom trećem, „ko ti je ovaj“, „ko ti je onaj“ – još jedan začarani krug.
Zar je lakše provoditi život u nekakvom iščekivanju princa na belom konju ili uglađene princeze? Ne postoji ni jedno ni drugo! Kad je čovek usamljen onda mnogo, mnogo razmišlja, polako gubi samopouzdanje i idealizuje potencijalnog životnog saputnika, odnosno saputnicu. Istina je da je ljudskom biću potrebno da se nekad malo osami. Tada ima priliku da bolje upozna sebe, da razmisli o svojim postupcima.  Ovo je ponekad potrebno, jer živimo u svetu koji je jako brz,  virtuelna komunikacija je postala zlatno pravilo, a ogromna količina informacija se razmenjuje u svega nekoliko sekundi. Sve to ima svoje dobre strane, a loše strane se pokazuju u tome da ne možemo sve da ispratimo i da dolazi do ishitrenih  reakcija. Dok  psiholozi objašnjavaju razliku između samoće i usamljenosti, sigurna sam da nije dobro ni jedno ni drugo. Samoća se tu pojavljuje kao izbor, a usamljenost kao stanje.  Opet kažem, u redu je malo se osamiti, uz neku knjigu, malo razmisliti, ali čemu to ako nemate koga posle da zagrlite?
Čovek je sklon krajnostima. Da pomenem društvene mreže. Osvanuo je naslov o „Tviter Kazanovi“, mladiću koji ima 25 godina i godišnje spava sa 200 žena. On kaže da „se usuđuje da kaže ono što drugi ne  smeju“.  Njemu se, dakle, nameću žene koje sa njim samo žele da spavaju. On se time ponosi.  Stvar je jasna – promiskuitet. Birajte, promenite na stotine partnera, pa to je bar lako! Dokažite sebe na drugačiji način, onaj ljudski – OSTANITE UZ NEKOG!
Ova tema mi se sama od sebe otvorila prošle nedelje. Zašto mnogi govore da im kućni ljubimac zamenjuje nedostatak voljene osobe? Divno je imati kućnog ljubimca, ali lepše je da u paru prošetate svog mezimca.  Zašto mnogi govore da više veruju životinjama nego ljudima? Životinje su divne, obožavam ih, ali svoj život ne bih mogla da zamislim bez voljene osobe, kao ni bez mojih kućnih ljubimaca. Prosto ne postoji ništa što vam može zameniti ili odložiti iskonsku potrebu da pored sebe imate nekog kog volite, kom verujete, sa kim možete da razgovarate i delite trenutke – i dobre i loše.
Na putu do ljubavi te ne deli klik na socijalnoj mreži. Na putu do voljene osobe treba da te vodi iskrenost. Ne pomišljaj  da će neko tvoju  iskrenost zloupotrebiti. Ako to i uradi to govori o toj osobi, a ne o tebi.  Ne dopusti  da te vodi   strah,  osloni se i na razum i na srce – nećeš pogrešiti.  Kada se usaglase  TO JE TO! Ne biraj samoću, to je lakši način, jer vreme naplati svoje, godine prođu, onda zaista upoznaš samoću i usamljenost i sve ono loše što sa sobom nose.  
Seka