Nisam ljubomorna, ne patološki, kao što je dobra većina mojih koleginica, jednostavno, nije mi u prirodi, ali ako neko na bilo koji način pokuša da ugrozi moju sreću, vučija crta u mom karakteru dolazi do izražaja, momentalno. „Koleginica“ koja na sve moguće načine pokušava da dođe do nečega što je moje, ne izaziva prezir, izaziva tužne misli, ali moram priznati, u nekim momentima i smeh, i to gromoglasan. Poruke koje zajedno u kasne sate čitamo, toliko su smešne, da je nemoguće čitati, a ne vrištati od smeha. Ipak, draga i sada već bivša prijateljice, sve ima svoje granice, pa ti tako ne bih preporučila da se poigravaš sa mojim, sa našim strpljenjem. Da li tvoj suprug zna čime se baviš, čemu težiš, ko je, kako sama kažeš, tvoja tiha patnja? Da li ikada pomisliš kako će biti njemu kada sazna šta radi i čime se, u kasne noćne sate bavi njegova „mačkica“? Ne brini, od mene, od nas neće saznati, za sada ne!
петак, 17. октобар 2014.
уторак, 7. октобар 2014.
OPROŠTAJ
Dragi moji,
Vise puta sam pisala o tome... O mekoći srca, o veličini čoveka, o tome da trebamo opraštati.
Ovaj blog je i moj primer... Uradila sam nesto zbog čega sam zažalila, zbog čega se osećam jako loše i za šta sam zatražila oproštaj...Onaj kome je posvećen će se prepoznati a vi imate divan primer:
OPROSTITE MI...
Svetlana...
субота, 13. септембар 2014.
SEJ LJUBAV PA ĆEŠ LJUBAV ŽNJETI
Juče sam primila toliko čestitki za godišnjicu braka. Da budem iskrena, svaka me je mnooooogo obradovala. Raduje me što me moji prijatelji, pa čak i poznanici tako dobro poznaju da znaju koliko brak kao insituciju cenim, koliko volim jubileje, godišnjice, slavlja i sve ostale povode koji pomažu da sivilo društvenopolitičke svakodnevnice obojimo svojim bojama. Onako kako želimo, onako kako se osećamo u tom trenutku. A ja se osećam voljeno. Zahvaljujući suprugu, porodici, prijateljima, svim dobrim ljudima ja svoju svakodnevnicu uspešno bojim duginim spektrom.
Ljubav je osnovni pokretač, a moj suprug i ja smo juče obeležili četiri godine od kako smo našu ljubav i potpisom overili. Sam potpis nije ojačao emocije, ali je našem životu dao jednu novu dimenziju i odgovornost . I bez potpisa bi smo se jednako voleli, jer smo imali sreću da se prepoznamo. Burma ne predstavlja nikakvu garanciju, ali mene moja toliko greje da ću uvek da glasam za burmu. Glasam za ljubav. Glasam za radost. Glasam za sve što ima prefiks lepo i pozitivno. Otac Tadej je govorio: "Sej ljubav, pa ćeš ljubav žnjeti. Sej mir, pa ćeš mir žnjeti."Nemoguće je da steknemo mir ako smo puni zavisti i zlobe. Ako se ne oslobodimo od te paklene osobine kako ćemo u večnost? Jedini je Gospod koji može da nas izmeni. Duh se vezuje mislima. Kakva nam je karakterna osobina ovde - takvi prelazimo u večnost."
Brak i porodica su ognjište koje bi trebalo da greje dom, nikako da ga zapali. A ja sam srećna što je moj dom pun topline, ljubavi i lepih misli. Za loše nema mesta. Iako pokucaju na vrata nezvane, prodju kao i svaki nezvani gost.
Poslednjih dana neki mediji (sami sebe nazivaju medijima, mada ja i svi koji sebe smatramo normalnima imamo drugačiju definiciju za takve) atakuju mi na porodicu, kao da svoju nemaju. Kao da ne znaju da je porodica svetinja u koju ne treba dirati. Bože, oprosti im, ne znaju šta rade. Ovo nije floskula, zaista sam sigurna da ne znaju šta rade i zato ću se moliti za njihovo zdravlje, sreću, prosvetljenje. Moliću se da se osveste. Jer oni za molitve verovatno nemaju vremena. Ja imam i uvek ću ga naći. Ponovo ću citirati Oca Tadeja: "Kakvim se mislima bavimo - takav nam je život. Ako su nam misli mirne i tihe - eto nam mir. Ako su nam misli negativne - eto nam nemir. Naše misli utiču ne samo na nas, nego na sve ono što nas okružuje. Moramo da upućujemo dobre misli. Gospod zapoveda da volimo svoje neprijatelje, ne zbog njih, nego zbog nas samih. Treba oprostiti sve od srca. Kada se oprosti sve od srca, sve je oprošteno. Mi smo (tada) saučesnici mira, tada mir čini radost i utehu svima oko nas. Svi osećaju naše misli mirne, tihe.“
петак, 5. септембар 2014.
KUMA
Ne biramo kada ćemo se roditi, ni gde. Ne možemo znati ko će biti naša porodica, naša familija, naša majka, otac, tetke, ujaci, stričevi... Prosto venama nam teče krv naših predaka, i onih koji su tu uz nas. Iako nam baš oni, krv naše krvi, mogu pružiti majčinsku ljubav ponekad su prosto loši, pa se ljudi razilaze iako dele isto poreklo. Ali, postoji i ono što biramo, dragi ljudi, naši prijatelji, uz koje rastemo sazrevamo, koji su tu od prvih nestašluka, pa do onih velikih važnih događaja, koji su tu upravo i u dobru i u zlu. Da, mi ih sami biramo i puštamo u svoj život. Pogrešimo ponekad, neka. Ništa se ne dešava slučajno. Pojedini protutnje kroz naše živote poput brzog voza. Iako su nam doneli loše iskustvo nisu bili tu bez razloga. Naučili su nas lekciju ili smo zahvaljujući njima upoznali osobu koja će biti tu za nas, u budućnosti, tu posebnu osobu. Oktobra 2010. godine u Crkvi Sv. Vasilija Ostroškog rekla sam DA čoveku svog života. Drhtale su mi noge i suzile oči dok nam je sveštenik govorio o lepotama braka, a crkveni hor pevao sve vreme. Uz mene je bila moja kuma, Ljiljana, sa kojom sam godinama u nazad delila sve – i sreću i tugu i smeh i suze. Moja prijateljica koja je dugi niz godina uz mene, moj oslonac, postala je moja kuma.
U međuvremenu moja Lili se udala, imala je opštinsko venčanje i dobila je predivno devojcicu Elenu. U nedelju ću joj biti kuma na crkvenom venčanju i krstiću njeno dete, mog slatkiša.
Krštenje se dešava samo jednom. Kao što se jednom rađamo , tako je krštenje duhovno rađanje za večnost. Sveta Tajna Krštenja je prva Sveta Tajna. Ovim činom novog rođenja novokršetni ulazi u Crkvu Hristovu. Sveti Jovan Krstitelj je u reci Jordanu krstio Isusa Hrista, pre toga najavljivajući Njegov dolazak. Krstio je bezgrešnog Hrista, a krstio je i svakoga ko se pokajao. Živeo je jednostavno i asketski hraneći se insektima i medom divljih pčela, a odevao se u haljinu od kamilje dlake. Ubijen je za vreme kralja Judeje Iroda koji je naredio da se proroku odseče glava. On se smatra uzorom karaktera i poštenja. A vernici, bilo pravoslavci ili katolici, vrlo često daju Jovanovo ime svojoj deci. Pravoslavci slave krsnu slavu svetog Jovana, a katolici obicno slave imendan.
Ljubav. Ono najlepše što postoji među nama, što spaja čoveka i ženu. Sveta Tajna Braka ili venčanje je Sveta Tajna kroz koju Sveti Duh sjedinjuje u jedno biće hrišćana i hrišćanku koji pred sveštenikom nepokolebljivo izjave da će se ceo svoj život uzajamno voleti i jedno drugom biti verni, i koji primaju blagoslov za rađanje i vaspitanje dece.
Nego da se vratim na priču „kum nije dugme“, o da, tu su i stihovi one čuvene pesme „Bog je na nebu, a na zemlji kum“. Birajući kuma na venčanju, ili krštenju, odabrali ste svoj rod. Odabrali ste onog prema kom gajite snažne emocije i poverenje, onog kom istinski verujete, onog sa kim ste prošli različite situacije, prosto - osobu koju želite da je tu uz vas.Ja sam izabrala nju a ona mene... Ne vidjamo se cesto jer zivimo na razlicitim krajevima sveta, ali to mi ne smeta. Kada se jako pozelimo za nekoliko sati avionom ja sam tu! Moja kuma i moja sestra u Hristu je tu...Oh, kako su lepi nasi susreti, nasi izlasci, putovanja...Dobro, bilo je i losih situacija ali mi to nekako brzo prevazidjemo.
Vidite, izuzetna je čast kad vas neko na svom venčanju pozove da budete kum ili kuma. Kažu da se kumstvo ne odbija. I ne treba odbijati. Osoba koja vas je pozvala da joj/mu kumujete u činu venčanja prema vama gaji ljubav i poverenje, nemojte to zanemariti. Najdivnija stvar je kad kumujete malenom detencetu , postajete njegov duhovni otac, uvodite ga u svet Hrišćanstva. Vodite ga ka jedinom i pravom putu...
Verujte i nadajte se. Verujte u dobro , a nadajte se lepoti života.
субота, 30. август 2014.
NEDELJA VELIKIH LJUDI
Leto lagano izmiče, ali kažu biće još lepog vremena. Sledi nam duga, lepa jesen. Sunčana. Želim da verujem da su meteorološke prognoze tačne. Nije još vreme da rezimiram ovaj letnji period, ali sam se ipak malo osvrnula. Ovo leto mi je donelo mnogo lepih stvari, kako privatno, tako i poslovno. Još jedna uspešna turneja i još jedan išaran kalendar, prepun oznaka koje mi služe da me podsete na datume sa zakazanim nastupima. Osećam blagi umor koji bih svakome mogla samo da poželim. Umor koji brzo nestaje ako čovek ima urođenu moć regeneracije i toliko fanova koji neprestano obasipaju najpozitivnijim emocijama, ljubavlju, pažnjom, poštovanjem… Hvala vam, dragi moji. Koliko god da ponavljam HVALA, nikada neće biti dovoljno.
Leto je uvek vreme za velike turneje, a primorje se pretvara u poligon za ispit i potvrdu nečije karijere. Presek realnog stanja. Presek koji u vodu baca samohvalisanje i reči bez pokrića. Na primorju nisam primetila gomilu onih koji pričaju o velikim karijerama, još većim turnejama i nastupima. Na ispitu nisu prošli. Da bi se prošlo na ispitu mora se neprestano učiti i raditi na sebi. Manje priče, više rada - uvek je bilo i biće. Zbog toga, ne bih više dužila na ovu temu, već ću da se radujem što je period koji je iza nas bio u znaku ljudskih dela, humanosti i dobročinstva. Radosti me činjenica da je akcijom Ice Bucket Challenge prikupljeno mnogo novca za istraživanje neizlečive bolesti amiotrofične lateralne skleroze i što je javnost upoznata sa ovim, do sada manje poznatim oboljenjem. Dežutni hejteri su i ovu humanu akciju iskoristili za samopromociju, pa su forumaše i tviteraše galamom podsetili na svoje postojanje. Neka ih, neka i dalje sede i ništa drugo nek’ ne rade, ako im je to smisao života. Čoveku je od Boga dato da pomaže drugima, pa se nameće pitanje da li je hejter čovek. Neki oblik života jeste, to je sigurno. Čovek nije. Bar ja mislim jer sam ubeđena da čovek nikada neće sedeti skrštenih ruku i pljuvati dela koja pomažu drugima. Ni dela, ni gestove, ni reči.Čak su toliko bezobratni da koriste svaku tragediju u reklamne svrhe, sreca.
Na svu sreću, takvi oblici života su u manjini. Jesu glasni, ali ih je malo. Dobrih i velikih ljudi ipak ima više. A ja sam srećna i ponosna što poznajem velike i dobre ljude. Jedan od njih je moj brat, jeromonah Porfirije iz manastira Tvrdoš. Veliki čovek koga krase blagost, veselost i požrtvovanost. Čovek koji golim rukama ide u vatru da iz požara u okolini Trebinja spašava unesrećene. U želji da neprestano radim na sebi, od njega sam mnogo naučila. Hvala mu na svakoj mudrosti koja je oplemenila moj život, učiniula ga spokojnijim, srećnijim, kvalitetnijim. Moj život je sada miran: uživam u skladnom braku, ne bančim i ne provodim se po noćnim klubovima, posećujem manastire... Međutim, pojedini mediji kada nemaju dovoljno informacija o meni, jer im ne dajem povoda, onda izmišljaju. Tako je pre nekoliko dana dnevni list Alo objavio „Aleksićeva asfaltira put do manastira Vitovnica“. Njih ne zanima što to nije istina. Sramota! Posle tog naslova, još veća sramota. Pozovu me iz redakcije jednog nedeljnika i kažu kako imaju izjavu nekog astrologa koji je rekao da će „Seka dobiti potomstvo“. Pa još traže da komentarišem takvu izjavu. Ostala sam bez reči. Najpre, ako je taj neki astrolog tako nešto i rekao, to je onda krajnje nepristojno. A još više je nepristojno što ljudi iz tog nedeljnika sebi dozvoljavaju da toliko zalaze u najdublju intimu. Ne mogu da verujem čime se sve ljudi bave. Spokoj i radost u kojima uživam im ne odgovaraju, pa ili izmišljaju ili žele beskrupulozno da „udaraju“ na emocije čitalaca. Pa ne ide to tako. Neka granica mora da postoji.
Pozdrav,
S.
четвртак, 21. август 2014.
Iskazivanje osećanja nije slabost, već put u lepši život!
Nista lepše od toga kada ti neko uzvrati poljubac, zagrljaj, stisak ruke, topao pogled, lepu reč... Prijateljski zagrljaj prenese toliko dobrih vibracija i pozitivne energije da je to teško rečima opisati. Da li ste primetili nekada dva brata koji se samo rukuju pri susretu? Ili možda prijatelja i prijateljicu koji jedva da prislone obraz uz obraz u poljube vazduh prilikom pozdrava? Ja se sa mojim bratom i dan-danas izgnjavim kad se vidimo, kao dok smo bili deca. Pred susret sa nekim od prijatelja ruke mi se same šire i hvataju zamah za snažan zagrljaj. Majki se i sada uvučem u krilo kao da imam tri godine. Lepo mi je. A lepo je i njoj dok se smeška i kobajagi me kritikuje: „'Ajde Svetlana, nisi mala. Teška si“. Kaže „'Ajde“, a rukama me još više privlači ka sebi.
Primetila sam da se nekako danas ima sve više onih koji se ustručavaju da iskažu osećanja prema ljudima do kojih nam je stalo. Neki se možda ustručavaju, neki verovatno ne mogu da se oslobode utiska i posledica gorkih iskustava, pa nekoj novoj energiji ni ne daju priliku da ih pokrene i pomogne im da bez „duhova prošlosti“ krenu napred. Ja nemam problem sa tim, čak imam potrebu da neprestano budem u misiji ohrabrivanja i podsticanja da osećanja bez bojazni iskazujemo. Naravno, onima koji ih zaslužuju.
Naše misli nisu uvek stalne, čak su nekada hirovite pa ima situacija kada ne možemo reći da su baš potpuno pod našom kontrolom. Ali gestovi koje činimo i naša dela uvek su rezultat naše volje. Misli i emocije su deo nas i nešto najintimnije u nama i samo mi ih u potpunosti poznajemo. Problem nastaje kada ne smemo ili ne umemo da ih pokažemo drugima. Osećanja su veoma važan segment našeg života i dalju mu boju. U zavisnosti od toga koliko poznajemo sebe i sopstvena osećanja i na koji način ih pokazujemo u odnosu prema drugima, naš život će biti bolji ili lošiji, kvalitetniji ili manje kvalitetan. Zbog toga je bitno osloboditi se svih stega koje nas sputavaju da pokažemo naša osećanja. Jednako je bitno znati i umeti da osetimo i adekvatno pokažemo i ljutnju, i ljubav i tugu. I sve druge emocije koje osećamo. Iskazivanje osećanja nije slabost, već put u lepši život.
Obično ljudi koji imaju strah od iskazivanja emocija nisu svesni svog problema. Uopšte ne razmišljaju o tome, a mnoge od njih nikada nisu ni imale pravi i trajni emocionalni odnos sa nekim, bez obzira da li je reč o ljubavnom, prijateljskom… Čak su prilično hladni i kada je reč o rodbinskim odnosima. To nikako ne znači da ne umeju da vole, već imaju problem da to pokažu. Obično za takve kažu da su nesigurni u sebe, stidljivi, preosetljivi na kritiku… Nekada stid može biti maskiran, arogantnim ponašanjem i odbrambenom nadmenošću. Ako među ljudima koji nas okružuju i do kojih nam je stalo imamo takvih, onda bi trebalo da im pomognemo. Najpre da im ukažemo na problem, a onda i da učestvujemo aktivno u pronalaženju rešenja. Pomoći ćemo i njima i sebi, a i ostalima koji predstavljaju deo njihovog okruženja. Onda će naša misija da se širi poput zaraze, jer će posle izvesnog vremena i oni poželeti da učine isto, a rezultat i krajnji cilj je više pozitivnih vibracija koje nas sve okružuju.
петак, 8. август 2014.
ANDJELE POCIVAJ U MIRU
Kada dozvolimo da nas masa ponese, gubimo individualnost, identitet. A šta je čovek bez identiteta? Samo jedan oblik života. Rođeni smo kao jedinke i tako treba da živimo. Stepen do kog čovek postaje svestan sebe kao individue zavisi od toga u kolikoj meri je izišao iz plemena. Kao ljudski rod pradavno smo napustili pleme i krenuli put razvoja, napretka u svakom pogledu. Međutim, nekima očigledno nazadak više prija, pa se vraćaju plemenu. Ili, ako im ne prija, onda idu linijom manjeg otpora znajući da je tako lakše. Spoljašnost im je napredna i to im je dovoljno, a za unutrašnjost i sopstveno biće ih baš briga. Uostalom, lakše je ponavljati ono što vidimo ili čujemo nego razmišljati.
Možemo da budemo par čiji odnos se zasniva na uzajamnom poštovanju. Možemo da budemo i tim u kome svaki član istovremeno ima i individualnu i zajedničku odgovornost u svrhu postizanja zajedničkog cilja. U masi je to nemoguće uskladiti, iskontrolisati, a zadržati individualnost. Zato, ne smemo da postanemo masa, da se slažemo sa većinom bez razmišljanja kakav je naš intimni stav o nekoj temi. Kada na društvenim mrežama vidim lajk ispod vesti o nekoj tragediji, upitam se da li ti ljudi razmišljaju o tome šta su zapravo lajkovali. Da li do njihovog mozga dopire da su tim činom poručili da im se tragedija svidja? Što je još gore, mislim da zapravo ni nemaju pojma šta su lajkovali. Samo su videli da ispod nečega već postoje brojni lajkovi, pa dodaju i svoj bez upotrebe mozga, a u nameri da na taj način „zazvone“ i oglase aktivnost na društvenim mrežama. A tragedija u poslednje vreme je bilo na pretek. Nažalost. Sećate se linkova: Katastrofa u Obrenovcu, a ispod linka gomila lajkova? Vidite li sada linkove o tragediji koja je zadesila malu Tijanu, a ispod linka niz lajkova. Jasno je meni da su lajkeri imali nameru da izraze negodovanje, da daju osudu, ali nisu ni svesni da to čine na pogrešan način. Lajk ispod ubistva? Ne ide nikako. Ljudi ne razmišljaju. Vide šta radi masa, ili deo mase. Takve treba podsetiti da je koeficijent inteligencije mase jednak onome koji ima njen član sa najmanjim koeficijentom inteligencije.
Dakle, drage moje gomile ne plašite se da zakoračite malo izvan plemena, mimo granica koje vam nameću, a na koje sami pristajete. Budite svoji, razmišljajte malo. Upotrebite ono što nas razlikuje od životinja. Tačno je to da je opasnije koračati sam, biti bez zaštite, razmišljati samo svojom glavom. Malo je teže razmišljati umesto ponavljati naučeno ili ono što vidimo da masa ponavlja - ali je definitivno zanimljivije.
ISKRENO SAUČEŠĆE PORODICI JURIĆ... TIJANA, ANDJELE POČIVAJ U MIRU!
Пријавите се на:
Постови (Atom)

