среда, 12. март 2014.

Žene!



Iza mene je predivan nastup u Londonu, uživala sam  sa svojim fanovima. Tog dana se obeležavao Dan žena – 8. mart. Dobila sam mnogo poklona i zahvalila bih se  se lepoticama i lepotanima koji se trude da me iznenade na svakom mom nastupu! Drago mi je da su uživali, mogu im obećati da se vidimo ponovo, jer ću uvek ići tamo gde me traže.
Pomenula sam 8. mart, dan koji se obeležava kao rezultat borbe za ravnopravnost muškaraca i žena u socijalnom, ekonomskom i političkom smislu. Molim sve muškarce da pogrešno ne shvate tu reč RAVNOPRAVNOST i da imaju na umu da svoju voljenu ženu mogu da izvedu na večeru bilo kog drugog dana u godini, ili joj skuvati kafu, pomoći u kućnim poslovima, prosto iznenaditi nekim malim znakom pažnje, da uvek mogu posvetiti vreme svojoj supruzi, majci, sestri, da ne moraju čekati neki „poseban dan“. Raduje me to što su žene zastupljenije u raznim sferama društva u odnosu na ranije godine. Decenijama u nazad smatralo se da je ženama mesto u kući, da budu majke i domaćice. Retko koja je imala sreću da se uda iz ljubavi. Devojka je sklapala brak za „priliku“ kako njeni roditelji procene. Nakon udaje živela bi sa mužem i njegovom porodicom, rađala decu, kuvala, čistila, prala, obavljala mnogo  poslova. One koje su imale hrabrost da se suprotstave  bile su osuđivane od strane društva. Ukoliko do ranih  dvadesetih godina života  ne bi stupile u brak govorili bi im da su „stare“...  Brojna istraživanja svedoče da je u poslednje vreme postignut napredak u ravnopravnosti muškaraca i žena u društvu, posle mnogo VEKOVA. Švajcarska, veoma razvijena zemlja, među poslednjima u Evropi dala je  ženama pravo glasa i to 1971. godine, ali zato je švajcarski Savet federacije 2010. godine dobio žensku većinu.  Politika je dugo bila „rezervisana“ samo za muškarce. Žene nisu imale pravo glasa, a nezamislivo je bilo da budu deo vlasti. Mnogo, mnogo godina je moralo  da prođe da žene dobiju pravo glasa, ravnopravno sa muškarcima, a danas se na čelu pojedinih država nalaze upravo dame. “Ako želite da u politici nešto bude lepo rečeno, angažujte muškarca, ali ako želite da nešto bude urađeno, angažujte ženu“, govorila je Margaret Tačer, prva žena premijer u Evropi i jedini predsednik britanske vlade koji je služio u tri uzastopna mandata. Kompanijama za proizvodnju atomobila nekako tradicionalno dominiraju muškarci. Trenutno najmoćnija žena u biznisu nalazi se na čelu najvećeg američkog proizvođača automobila - General Motors. Upravlja  kompanijom sa više od 212 000 zaposlenih u 396 postrojenja na šest kontinenata...  Ima mnogo primera uspešnih žena, one su svuda oko nas, ostavljaju pečat u vremenu u kom žive, ali na žalost mnogo je žena širom sveta koje žive u najgorim mogućim uslovima, a čak postoje i zakoni po kojima one nemaju nikakva prava. U Saudijskoj Arabiji  ženama je  zakonom zabranjeno da voze kola, takođe po zakonu devojčice i žene ne smeju da putuju, da pokrenu sopstveni posao, čak ni da se leče bez dozvole muškarca, ili kako oni kažu „čuvara“! Indija, koja je jedno vreme na mesto predsednika imala damu i dalje nosi teret običaja ugovorenih brakova, gde se devojčice od tek 10 godina udaju! Nije mali broj zemalja  gde apsolutno ne postoje zakonske regulative protiv nasilja u porodici, žena ne može da se vrati svojim roditeljima i ode od muža nasilnika jer se to smatra sramotom, a on ima pravo na krvnu osvetu! Milioni žena  u Čadu, Kongu, Pakistanu, Avganistanu, Maliju i mnogim drugim državama mogu samo da sanjaju da će za njih osvanuti bolje sutra.
Kod nas, na Balkanu, od sredine prošlog veka pa do danas situacija se mnogo promenila. Žene su na uticajnim položajima, same biraju svog životnog saputnika, prosto imaju pravo da rade i žive i da se same bore za svoju egzistenciju. Zvanično jeste tako.  I dalje su u mnogim sredinama ženska deca i same žene robovi tradicije, običaja i patrijarhalnog društva gde se podrazumeva da žena prosto bude pokorna.  Mlada devojka koja izrazi želju da se obrazuje, koja ima ambicije, cilj, nailazi na neodobravanje svoje porodice, jer „njeno je da se uda i sluša svog čoveka“. Naravno da je porodica temelj društva, ali svako ima pravo da bira voljenu osobu!
8. mart je danas  postao  dan kada se na žene obrati malo više pažnje, što rečima što poklonima. U borbi za egzistenciju svoje porodice prosečna žena ima mnogo obaveza, da ne stiže ni da misli na svoja prava i na tu čuvenu ravnopravnost. Za međunarodni karakter Osmog marta zaslužan je marš u Njujorku 1910. kada je više od 15.000 radnica izašlo u protestnu šetnju tražeći veće plate, kraći radni dan, zabranu dečijeg rada i pravo glasa. Prošlo je mnogo godina,  sve se više govori o tome da se mora povećati natalitet, a trudnice i porodilje dobijaju otkaze! Na razgovorima za posao mladim ženama se postavlja pitanje da li planiraju decu! U našoj zemlji gde je zvanično preko 700 000 nezaposlenih mlade žene koje traže posao se ne usuđuju ni da razmišljaju o proširenju porodice, a one koje već imaju posao iz straha da ga ne izgube, retko se obraćaju Inspekciji rada kako bi prijavile diskriminaciju na poslu. Iako je zakonom zabranjeno, neretki su slučajevi gde se od žene  traži potpisivanje blanko sporazumnog raskida radnog odnosa ako ostane trudna ili dobija otkaz nakon što ostane u drugom stanju ili za vreme porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta.  Država se zalaže za veći broj zaposlenih i podizanje nataliteta, a gubi na oba polja…
Nekada je nepisano pravilo bilo da se sestra odriče prava na nasledstvo u korist brata. Danas, u mnogim sredinama  svojom udajom žena gubi  prava na  ono što joj ZAKONOM PRIPADA. I pored zakona sve ostaje u krugu porodice, a devojka odgajana tako da je će ona “jednog dana otići” prihvata to da će brakom steći nešto i  da joj porodično nasledstvo ne pripada.  Tako je učena, tako je vaspitana i ćutaće.  Čak i danas, u XXI veku veoma je jak sistem vrednosti koji ženu stavlja u podređeni položaj.
Žene u brojnim državama imaju pravo glasa, imaju pravo da rade i zarađuju -  na papiru imaju sva prava. Na tom papiru ne piše koliki teret nosi jedna supruga i majka koja dolazi sa posla i nastavlja da brine o deci, o domaćinstvu, trudi se da bude lepa svom suprugu, a zapravo sve manje ima vremena za sebe. Možda su i mnogi muškarci pogrešno shvatili tu reč RAVNOPRAVNOST, oni koji  misle da  je kuća čista, sudovi oprani, ručak skuvan  nekakvom magijom!  U ravnopravnosti nije samo to da žena ima pravo da radi i ima pravo glasa, prosečna žena ima mnogo obaveza, a do prave ravnopravnosti će doći onda kada muškarci to uvide.
Godinama kasnije od  kada su žene izašle na ulice Osmi mart je dan kada su buketi cveća zamenili parole koje su žene nosile.  Sad možemo da glasamo, možemo da radimo, možemo same da biramo, ali i dalje milioni žena to ne mogu.  I one koje imaju sva ta prava nailaze na prepreke i diskriminaciju. U svojoj borbi za ravnopravnost žene nisu tražile da budu muškarci već prava kakva su i oni imali! Zato bih zamolila muškarce da probude kavaljere u sebi, da brinu o ženama, da ih čuvaju. One su majke, sestre, supruge. One su požrtvovane, posvetite im pažnju onda kada se najmanje nadaju, ne čekajte taj „poseban dan“ , učinite im svaki dan posebnim, nije teško! "Ružama je potrebno sunce, a ženama ljubav", rekao je  jedan pesnik. Poslušajte ga.
SA

среда, 5. март 2014.

PRAŠTAJTE


Ljude obuzme gnev i prezir kad prestanu da se raduju, kada počnu da lutaju poput zombija iz filmova. Zato se treba radovati tuđem uspehu i svakog dana činiti dobro. Nikako nemojte dozvoliti da vam i jedan dan prođe u potrazi za smislom života. Dozvolite da steknete mudrost. Kada sam dobila priliku da se dokažem, da uživam u plodovima svog rada, da to podelim sa svojim najmilijima, shatila sam da me sve manje ispunjavaju neka sitna zadovoljstva, vreme me je naučilo gde su izvori radosti i baš onog smisla sa početka priče. Shvatila sam da onaj ko ume da voli, da živi za svoja osećanja, da ih pokazuje, nikako da ih potiskuje i gazi po njima - pronašao je smisao. Onaj ko ume da veruje, ne tragajući za odgovorima koji su odavno tu – pronašao je smisao. Od pamtiveka čoveka je držala i odžavala vera,  vera u Boga u čemu je najveća ljubav i pravi mir. Ko izgubi veru izgubio je samog sebe.
Svi hrišćani ove godine 20. aprila slave veliki dan, dan Vaskrsenja Gospodnjeg. Prekjuče je počeo uskršnji post, koji se smatra najstrožijim u hrišćanstvu i uvek počinje u ponedeljak koji se zove Čisti ponedeljak, a cela prva nedelja je Čista nedelja, kada se sva jela pripremaju na vodi. Tokom posta se ne jede mrsna hrana, a pored toga treba se uzdržavati od loših misli, treba praštati svima koji su nam nešto loše rekli ili uradili, a takođe se moliti i činiti dobra dela. „Onaj ko nije poslušan, uzalud posti i moli se Bogu. Poslušanje je veće od posta i molitve. Ko ne smiri srce i ne očisti ga od zlih misli, uzalud posti“, govorio je otac Tadej.  Ovaj veliki čovek, duhovnik, po čijim su besedama napisane mnoge knjige, svoj život je posvetio učenju ljudi da dođu do svog mira.
U vremenu punom nemira i negativnosti, otuđenja, patnje mnogih naroda, post pruža umirenje i spas. Ljudi su danas puni straha zbog neizvesnosti šta donosi novi dan, zanemaruju volju Božiju, tražeći spas u obećanjima drugih, što ih stalno vraća na novo lutanje. Poruka koju sa sobom nosi post je jasna: svodi se na pokajanje, da se svim srcem prihvati vera u jednog i jedinog Gospoda Boga, da svojim molitvama ljudi sebi i najbližima prizivaju Božiji blagoslov da bi poboljšali sopstveni život.
Niko nije naučen rođen. Par godina u nazad nisam znala koliko post čini čoveku. Čitajući duhovne knige naučila sam mnogo o tome. Sada postim sva četiri godišnja posta, kao i sredom i petkom, što mi uliva mnogo snage, volje, ljubavi, a pre svega duševnog mira. To me čini slepom za ljudsku zlobu, uliva nadu za spas onih koje je zloba opsela, i čini da se radujem uspehu svih onih koji su bili vredni, pošteni  i verovali u sebe.  
Vaskršnji post se još zove i Veliki post, kako zbog dužine trajanja tako i zbog posebne važnosti. Ovo je najduži post u toku godine. Dva dana pre Uskrsa obeležava se Veliki Petak, koji se smatra najtužnijim danom hrišćanstva. Tog dana Isus je razapet na Golgoti.  Gledajući šta narod i vojnici rade sa njim Isus je rekao: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade“. Običaj je da se tog dana farbaju jaja, najčešće crvenom bojom, što simbolizuje Hristovu krv.
Čovek kao čovek, lako zaboravi na druge, još lakše na sebe. Svedoci smo da je svakim danom sve više ljudi zavisno od poroka. Čovek ima slobodnu volju da bira, pa bira čak i ono što je štetno po njega samog. On samog sebe navede na telesno uživanje, a time bira porok i postaje njegov rob! Kad govorim o porocima, ne mislim na one o kojima se u današnje vreme često govori. Jedan od poroka je  i prekomerno uživanje u hrani. Birajući bilo kakav porok čovek bira da postane zarobljenik sopstvenog života. Ovo pišem za sve one koji su skeptični, čija je vera poljuljana i kojima treba samo malo ne bi li bili zadovoljni sobom. Naime, danas nam se nudi sve i svašta. Pred nama je izbor raznovrsne hrane o čijem poreklu malo ili ništa ne znamo. Proizvode se razne namirnice na kojima ćete videti da piše posno. Nije stvar u tome da posna trpeza bude bogata, luksuzna...  Nije stvar u tome da se čovek prejede. Stvar je u tome da uzima ono što mu priroda daruje.  Postoji mnogo razloga zašto je zdravo postiti. Posna hrana pomaže kod brojnih bolesti poput bolesti srca, astme, dijabetesa, depresije...  Posna hrana reguliše krvni pritisak, ubrzava detoksikaciju organizma i smanjuje nivo masnoća u krvi, to je ono što su dokazali naučnici. Opet se dokazuje ono što je odavno rečeno, što nam je zapoveđeno, zarad zdravlja i fizičkog i psihičkog! Međutim, post se ne treba doživljavati kao prilika da se “skine koji kilogram”. Upravo zbog toga sveštenici često napominju da post nije ni dijeta, ni gladovanje ni mučenje, post je hrišćanski stil života.  Prosto, post se svodi na uzdržavanje i UMERENOST. Recimo neko će jesti posnu hranu samo da bi smršao, ali od toga nema nikakve duhovne koristi. Fizička lepota je subjektivan doživljaj,  stvar ukusa o kojem se ne raspravlja. Stanje naše duše je nešto sasvim drugo, to je ono što nas čini!
Post je duševna hrana, priprema za svetu tajnu pričešća. Pričešće je vrhunac ljubavi i zajedništva između Boga i čoveka. Sveštenici govore da bi verninici trebali češće da se pričešćuju, ne samo u periodu četiri godišnja posta. Pričešćujemo se hlebom i vinom, koji simbolizuju telo i krv Hristovu. Prilikom ispovesti koja prethodi pričešću, čovek čisti svoju dušu od greha koje je počinio mislima, rečima ili delima. “Treba pripremiti srce da se u Svetom Pričešću sjedini sa Gospodom. Post je potreban za smirenje tela, jer kad se telo smiri, smiriće se i duša. Crkva je propisala kako treba postiti. Srce treba pripremiti. Mi možemo ništa ne jesti, a da nam je srce zlobno i pakosno. Kako da primimo Sveto Pričešće kada ne podnosimo pojedince?”, reči su oca Tadeja.  
Dragi moji – PRAŠTAJTE! Prvo oprostite sebi ako vas tišti i muči nešto što smatrate da niste uradili kako ste želeli. Praštajte ljudima, ne dozvolite da njihove reči i dela truju vaše duše. Ne nasedajte na njihove provokacije, ljubomoru, nego poželite da oni pronađu svoj mir!
I uvek imajte na umu – BOG JE LJUBAV!
SA

среда, 26. фебруар 2014.

Dobar sluga – loš gospodar!



Sinoć sam zajedno sa svojim bendom imala koncert pred divnom  publikom u Sloveniji, u prelepom Ptuju. Hvala svima na ovoj nezaboravnoj noći,  ponosna sam što imam toliko vernih fanova,  što zajedno dokazujemo da za muziku nema granica. Već u petak vidimo se u Beču,  jednom od mojih omiljenih gradova  u koji rado  dolazim. Ne drži me mesto, volim da putujem, a moja profesija mi omogućava da upoznajem različta mesta i različite ljude.  Nije mi teško ni naporno, zato  što radim ono što volim,  a prvenstveno zbog toga što su muzika i pesma lek za dušu. Sa druge strane ne bih uspevala da radim svoj posao da sam u životu nedisciplinovana. Veliki sam protivnik poroka, zalažem se
da  mladi ljudi shvate prednost bavljenja sportom, da što više budu fizički aktivni,  jer upravo fizička aktivnost je presudni faktor za unapređenje zdravlja. Sve češće se pominju „bolesti modernog doba“, u svom blogu sam pisala o tome, a ovog puta želim da se obratim jednoj posebnoj kategoriji, onima koji su budućnost, onima na kojima svet ostaje.
Svi se sećamo one stare poslovice koju su nam govorili u školi kad smo bili deca, slikovito prikazanoj u knjizi iz predmeta koji  se kada sam ja bila osnovac  zvao priroda i društvo: „Voda i vatra su dobre sluge, ali loši gospodari!“.  Danas uz vodu i vatru ide i računar... Nedavno je objavljeno da veliki broj osnovaca i srednjoškolaca ispred računara provede i do deset sati dnevno, što je stvarno zabrinjavajuće! Mladi danas uče uz kompjuter, tu je naravno i internet, gde se mogu naći mnogi korisni podaci i saznati dosta toga, međutim, tu je i ona druga strana medalje gde se dete neće  pozabavi time gde se na karti sveta nalazi određena država, već će baš na tom internetu uploviti u opasan svet. Pored toga što uz savremene  tehnologije mladi ljudi mogu da se obrazuju, da nauče nešto novo, veoma lako mogu otići u drugu krajnost.  Preko pretraživača deca mogu naići na veoma neprikladne sardžaje. Psiholozi često objavljuju rezultate raznih istraživanja, apelujući na roditelje da moraju da imaju uvid i kontrolu koliko njihovo dete provodi vremena za kompjuterom.  Internet može biti više nego opasan, mladi mogu postati žrtve pedofila, žrtve obmane i iskorišćavanja na razne načine. Pored svega toga, izuzetno lošeg,  previše vremena provedenog za računarom kvari vid,  krivi leđa, izaziva nesanicu... Uz sve to dolazi manjak fizičke aktivnosti što izaziva depresiju i razne neuroze što se negativno odražava na odrastanje i sazrevanje. Još jedna loša stvar koja pogađa mlade,  uzrokovana  satima i satima sedenja za računarom je što se ti mladi ljudi sve manje međusobno druže, a čovek je društveno biće, čoveku treba priroda i vazduh! Sve ovo zajedno im oduzima previše energije i vremena, a naplaćuje svoj danak u vidu psihičkih problema.
Veliki broj svetske populacije danas koristi internet, polovina njih je u uzrastu od 5 do 18 godina. Među njima su najpopularnije socijalne mreže, takozvane „stranice za upoznavanje“.  Mnogi roditelji smatraju da je njihovo dete sigurnije kod kuće, pa makar i pred kompjuterom, nego na ulici.  Naravno da se roditelj brine za svoje dete jer taj spoljni svet postaje sve suroviji, ali sa druge strane internetom se nekontrolisano šire sadržaji koji za dete nisu prikladni, a na koje lako može da naiđe. Iako su socijalne  mreže uvele starosnu granicu za svoje korisnike, više je nego lako zaobići to, prosto postavljanjem lažnog datuma rođenja prilikom registracije. U jednom od mnogobrojnih istraživanja dvanaestogodišnja devojčica je rekla da jedva čeka da dođe iz škole kako bi mogla da se dopisuje sa „prijateljima“ na društvenim mrežama.  Njen odgovor na pitanje kako bi se osećala kada bi joj to zabranili je bio da bi bila nesrećna i da ne bi znala kako da iskoristi slobodno vreme... Odgovor na pitanje koliko sati dnevno provodi na društvenim mrežama je bio – nekoliko sati! Mnoga deca sa svojim vršnjacima u školi ne progovore ni nekoliko reči, ali su zato aktivni na društvenim mrežama, a sve je rezultiralo opasnostima koje ih vrebaju:  Online zavođenje – lažno predstavljanje na internetu, Sajber buling - Vršnjačko nasilje putem interneta, kao i  Trafiking – iskorišćavanje dece u pornografiji i prostituciji na internetu. Roditelji MORAJU  da imaju  na umu da deca nisu izgrađene ličnosti i njihovo gledanje na svet koji ih okružuje, kao i  na društvo  i razne  pojave su u njihovom pogledu potpuno drugačije  od  pogleda odraslih. 
Na žalost mnogo je primera, kako pokušaja tako i konkretnog zlostavljanja maloletnih lica putem društvenih mreža. Pedofil koji je mislio da je zaveo  jedanaestogodišnju  devojčicu i privoleo je na seks uhvaćen je nakon što su njeni roditelji preuzeli kontrolu nad kompjuterom devojčice i nastavili da razgovaraju s njim preko interneta. Kada je Tomas Gibs, inače iz Londona predložio devojčici da se vide u obližnjoj poslastičarnici, njena majka, koja je u tom trenutku vodila komunikaciju, pristala je na sastanak. Naravno, umesto da se pojave na ugovorenom mestu, roditelji su snimili perverznjaka i pozvali policiju. Da ništa ne bi bilo sumnjivo, majka se preko Fejsbuka ponovo predstavila kao devojčica, izvinila se manijaku i objasnila mu da nije mogla da se pojavi zato što su je roditelji ostavili kod kuće da uči. Zato su ugovorili sastanak za drugi put, kada  ga je policija i uhapsila.  Osuđen je na 16 meseci zatvora, što je po mom mišljenju veoma mala kazna za čoveka koji je mogao da naudi detetu da njeni roditelji nisu na vreme  intervenisali. Sa druge strane ova devojčica se poverila svojim roditeljima, a mnoga deca ćute i trče kući radujući se razgovoru sa “prijatnom osobom” iza koje se krije manijak! Jedna petnaestogodišnjakinja je silovana od strane momka starog 24 godine koji se predstavljao kao njen vršnjak…  Pošto se poverila svojoj majci, ovaj užasan čovek je uhvaćen upravo tako što su se ljudi koji se bave pronalaženjem pedofila predstavili kao devojčice od 14 i 15 godina, pa su uspeli da ga namame na dopisivanje i upoznavanje. Osuđen je na osam godina zatvora…
Dragi moji mladi ljudi, vi pred kojima je život, budućnost, da  vas nešto pitam - Da li vam se desilo da se osetite nervozno, onako da kažete sebi “jooj razbio bih nešto”, još gore “razbio bih nekog”? E to je onaj trenutak kada vaš organizam, jedna izuzetna,  neistražena “mašina”, pokušava da se izbori sa stresom koji je u vama. To znači da je vreme za šetnju, za vazduh, za  trčanje – ZA FIZIČKU AKTIVNOST!  Nemojte ništa da razbijate. Nemojte da pišete statuse na društvenim mrežama kako ste tužni, kako ste depresivni, kako život nema smisla…  Znači da je moment da se preznojite: trbušnjaci, zgibovi, džogiranje… o da, možda je teško pokrenuti se, ali kada uradite to biće vam lakše. Ne zanemarujte svoju mladost, ne dozvolite da vama gospodari tehnologija, udišite vazduh, VIĐAJTE SE SA VAŠIM PRIJATELJIMA, ne dozvolite da vam život prolazi ispred ekrana kompjutera ili mobilnog telefona upravo zato jer vas čeka mnogo toga – ČEKA VAS ŽIVOT!
SA

среда, 19. фебруар 2014.

STOP GMO!

Ljudi raznim načinima pokušavaju da ukrote neukrotivo – samu prirodu, baš tu prirodu koja nam mnogo daje. Nije tajna da „gazimo po lekovima“. Retko ko će u trenucima psihičkog ili fizičkog bola odlučiti da skuva čaj već će pribeći raznim „hemijama“ i to na svoju ruku! Zar smo zaboravili koliko je hranjiv med, zar zaboravljamo na sveže voće i povrće kojima su zamena postale razne šumeće tablete i instant jela...  Priroda uvek daje poslednju reč, ne čovek. U to ne sme da se meša nikakva tehnologija. U poslednje vreme se sve više govori o genetski modifikovanoj hrani. Naučnici širom sveta eksperimentišu sa genetskim kodom biljaka i životinja, stvarajući nove vrste i po želji birajući njihove osobine. Navodni cilj genetski modifikovane hrane je da se smanji glad u svetu. One stare priče da “zdravlje na usta ulazi” polako postaju legenda. Ne možemo sa sigurnošću znati poreklo voća i povrća koje kupujemo. Malo ko želi da se bavi poljoprivredom, sela su propala ili napuštena. Oni koji su i rešeni da se bave poljoprivrednom proizvodnjom pre će da biraju da gaje one sorte koje su rodnije i, što bi se reklo, na oko lepše. Naučnici genetski modifikuju useve u cilju poboljšanja otpornosti biljke na štetočine, povećanja prinosa i smanjenja vremena sazrevanja. Problem je što ne znamo kako ove namirnice utiču na naše zdravlje, jer nisu objavljeni rezultati istraživanja o uticaju takve hrane na ljudski organizam i zdravlje. Zbog činjenice da su genetsko modifikovani  proizvodi široko rasprostranjeni i uobičajeni i nisu obeleženi, gotovo je nemoguće da ih izbegnete u potpunosti. Smatram da čovek ne treba da menja ono što stvara priroda. Naravno da može da pomogne da godina bude rodnija: navodnjavanjem, đubrenjem zemljišta i raznim drugim načinima, ali nikako ne menjanjem onog što je stvorila priroda. Govori se o tome da je proizvodnja genetski modifikovane hrane isplativija za proizvođače, ali ne i za kupce. Na žalost, čovek uporno pokušava da se suprotstavi prirodi.
Sećate se kako su to naše bake radile:  kukuruzni hleb, kiselo mleko, sir… pita od jabuka, pa tek ubrane šljive, a kad nas nešto zaboli svaka baka je znala koji čaj da skuva. Onda je došla industrija, masovna proizvodnja…
U našoj zemlji je na snazi zabrana uzgajanja i prodaje genetski modifikovane hrane, to uključuje genetski modifikovanu soju, kukuruz i mnoge druge prehrambene artikle. Do pre nekoliko godina slična zabrana je važila u Evropskoj Uniji. Nakon komplikovanog spora sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom, velikim izvoznicima upravo genetski modifikovane hrane ova zabrana je ukinuta jer je Evropska Unija optužena da krši pravila o slobodnoj trgovini. Do sada je utvrđeno da ovakva hrana uzrokuje alergije, pad imuniteta, dijareju, kao i hronične upale creva. Dok je pod velom sumnje bilo da izaziva sterilitet desetine istraživanja su potvrdila da GMO hrana zaista utiče na plodnost kod muškaraca i žena. Stotine hiljade ljudi iz 40 zemalja su  prošle godine protestovali protiv genetski modifikovane hrane i protiv kompanije „Monsanto“ koja je proizvodi. Još uvek neistražena ova hrana se nameće drugim zemljama, ne govori se o zdravlju ljudi već o uvećanju profita! Naime, ovakva hrana u sebi sadrži pesticide koji ubijaju druge prirodne organizme, te pesticide u sebe unosi čovek. To nije ono kao kada hoćeš  da ubereš  jabuku a viknu ti „operi je, prskana je“, u ovom slučaju otrov je u samom plodu!
Moram se vratiti na kompaniju „Monsanto“ koja se nekada bavila proizvodnjom hemijskog oružja, a danas joj je osnovna delatnost biotehnologija! Argentina je pre deset godina uvela proizvode ove kompanije. Brojna istraživanja pokazala su da su upravo njihovi proizvodi razlog za degeneraciju kod novorođenčadi, kao i za rak. Argentina je bila među prvim državama koje su prihvatile biotehnologiju kompanije „Monsanto“  kako bi povećala prinose u poljoprivredi, što ju je ubrzo dovelo na treće mesto po proizvodnji soje. Danas je kompletan prinos soje u Argentini genetski modifikovan, kao i većina prinosa kukuruza i pamuka. Ono što se iza ovoga krije je stravično. Naime, dvogodišnja Kamila Veron je rođena  sa višestrukim poremećajima unutrašnjih organa i veoma ozbiljnim invaliditetom. Lekari su njenoj majci rekli da je to posledica agrohemijskih proizvoda. Malena Aisa Kano ima dlakave madeže po celom telu koje lekari nikako ne mogu da objasne. Iako je ovu bolest nemoguće dijagnostikovati, doktori su se složili kako bi ova vrsta urođene mane mogla da bude posledica agrohemikalija.  U ovoj južnoameričkoj državi postoji manjak zakonske regulative, što je dovelo do toga da je argentinsko stanovništvo u velikoj meri izloženo otrovnim hemikalijama koje kontaminiraju kuće, dvorišta, škole, pijaću vodu, a samim tim i samog čoveka. Lekari i naučnici upozoravaju da nekontrolisano zaprašivanje preti da ozbiljno ugrozi argentinsku naciju. Našu zemlju bi, pored brojnih problema, mogla da snađe ista sudbina! Opet se vraćam na to da još uvek nije ispitano kako genetski modifikovana hrana deluje na čovekov organizam, ali dosadašnji rezultati nisu dobri. Oni koji su se bavili istraživanjem GMO proizvoda nam poručuju da se držimo organiskih i svežih namirnica, kao i onih u čije smo poreklo sigurni. Poručuju nam da na nalepnici proizvoda potražimo broj koji se zove PLU (Product Lookup Number). Ako je PLU četvorocifreni broj koji počinje sa 3 ili 4, to znači da proizvod nije GMO ali je nastao na  farmi koja koristi hemikalije i pesticide. Ukoliko broj na nalepnici ima pet cifara koje počinju sa 9, to znači da je proizvod organski, uzgojen bez hemikalija, pesticida, odnosno genetske modifikacije.
Naučnici stvaraju genetski modifikovane proizvode ne bi li uvećali proizvodnju. Veštački stvaraju otpornost biljke, ubrzavaju vreme sazrevanja useva, samim tim idu protiv prirode, a plod nije zdrav za čoveka.
Mi na Balkanu smo proznati kao veliki gurmani, a nadaleko smo poznati i po kulinarskim specijalitetima, kao i po proizvodnji voća, povrća, mesa… Došlo je vreme kada treba da obratimo pažnju koje proizvode koristimo u svojoj ishrani, da ih ne procenjujemo na osnovu izgleda već porekla.
SA

среда, 12. фебруар 2014.

Između ljubavi i mržnje

Što se tiče raznih „estradnih senzacija“, razvoda i prepucavanja preko medija, sedam dana iza nas bilo je relativno mirno. Sigurno su neki pokušavali da skrenu pažnju na sebe monolozima u kojima dominira hvalospev . Danas je to bar lako. Lako je biti „poznat i prepoznatljiv“  po „oštrom jeziku“ i tako opstajati godinama.  Bože moj, ima onih koji se klovnova plaše, ali veliku većinu klovnovi svojim improvizacijama zabavljaju, ali  onaj pravi klovn iz cirkusa ume bar da žonglira...
Teško je opstati  i biti prepoznatljiv po kvalitetu, radu na sebi. Kada se bavite javnim poslom poslednju reč daje narod.  Nisam ponosna na to što su moje pesme bez ikakvog pitanja obrađene u drugim zemljama, jer cenim originalnost.  Ponosna sam na vesele i drage ljude koji horski pevaju samnom na mojim nastupima, koji žele da znaju kakva sam i van scene, ponosna sam na te ljude jer u meni ne vide osobu koja stalno poziva na nekakav revolt, bunt – ponosna sam jer sam shvaćena i prihvaćena, baš takva kakva jesam! Ni jednog momenta se nisam osetila da pripadam negde drugo, a ne ovde, jer one noći 2002. godine na festivalu „Moravski biseri“ meni je nagradu dala publika. Tada sam znala ono što znam i sada,  da je publika ta koja uvek presudi i nadjača svaki mogući žiri. I pre toga, i dan danas ja reč dajem njima, publici,  a na mojim nastupima oni nisu nikakav žiri, već divni i  nasmejani  ljudi koji se vesele uz pesmu i muziku! Zašto bih ja njima uskratila to tako što bih u svakoj čorbi bila zaprška, a samim tim izgubila sebe?!
Granice se ne pomeraju mržnjom i osuđivanjem, granice nestaju uz osmeh,  ljubav i pesmu. Još uvek pod utiscima sa nastupa koji je iza mene spremam se da stanem pred svoju dragu publiku  u Rijeci, da zajedno napravimo još jednu dobru žurku! Posle toga otići ću dalje, tamo gde me traže, uvek se rado vraćajući tamo gde žele opet i opet da pevam uživo uz pratnju svog benda! Da li ću oboriti nečiji rekord, da li će moj nastup biti posećeniji od nastupa nekog mog kolege – ja se ne takmičim sa drugima, meni svaki novi dan predstavlja izazov, na meni je da budem danas bolja nego juče, u svakom smislu. Na meti sam onih koji me izuzetno vole, do granica opsednutosti, upravo onih koji u neuspelom pokušaju da uhvate tonalitet pesme rađe se hvataju za moje ime, pa me zamrze. Znamo šta je mržnja. Čovek mrzi onog kog se plaši, mrzi onog za kog je umislio da ga ugrožava. Mržnja je deformisana ljubav.  Ravnodušnost je već savim druga priča u kojoj prosto ne vidite i ne obazirete se na lik i delo onog prema kom nemate nikakva osećanja... I, šta smo zaključili: mržnja prema osobi koja vam nije učinila nažao je prosto izuzetna želja da budete ta osoba. Iza te sujete i ljubomore se ipak krije ljubav.
Dani iza nas podsetili su nas na jedan svirep zločin. 2012. godine javnost je šokirala vest o ubistvu manekenke Vladislave Červenko. Devojka od tek 25 godina pretučena je na smrt. Ovaj zločin počinio je Darijan Musić i osuđen je na 35 godina zatvora. Svi su bili ogorčeni kada je pre nekoliko dana objavljeno da se ukida presuda Apelacionog suda i da se postupak vraća na početak. Porodica ove nesrećne devojke, koju je Musić zavio u crno, neutešna zbog gubitka svoje Vladislave, zbog ukidanja presude ubice protestovala je ispred novosadske Palate pravde. Po drugi put ovi ljudi prolaze veliku bol i tugu. Saosećam sa njima, počinilac mora biti najstrožije  kažnjen!  Kakvi se to “propusti u suđenju” pominju, šta još treba  pored toga što je Musić brutalno ubio Vladislavu! Protestu porodice Červenko pridružiile su se i porodice čiji su članovi ubijeni u zločinima koji su u proteklom periodu potresali Novi Sad, kao i roditelji nastradalih u požaru u diskoteci "Kontrast". Rane ovih ljudi zbog velikog gubitka nikad neće biti zalečene, ali zaslužuju pravdu!
Proteklih sedam dana mogli smo da pročitamo razne naslove, baš i o onim „milionerima“ koji ne plaćaju račune za grejanje, al to su nebitne teme, sigurna sam da će država omogućiti plaćanje u nekoliko fiksnih rata...  Bilo je i naslova da sam pala u nesvest u teretani. Jesam temperamentna, ali nisam brzopleta, jesam iskrena ali ne i ishitrena, svoje zdravlje nikad ne bih ugrozila. Doduše pala sam u nesvest onog momenta kada sam ugledala čoveka koji je danas moj suprug. Brzo sam došla sebi i bacila mu se u naručje!  Sposoban, prizeman i razuman – uvek je tu za mene.
Ne brinu mene  pojedinci koji improvizuju ne bi li dobili naslovnu stranu, na kojima odavno nisu, dobro, bude makar naslov na internet portalima, onim novim, čiji je rok trajanja, mereno u danima, ravno njihovoj posećenosti...  ne brinu mene ni inostrane karijere onih  od kojih i ptice beže  kad puste svoj glas...  Mene zanima i brine ono što se dešava u društvu u kom živimo.
Pre nekoliko dana dogodilo se nešto što je bacilo u senku one „estradne senzacije“ sa početka priče. Jednom je politika podelila ljude, u plamenu su goreli domovi dok su se pravile neke nove mape. Prošlo je to onako kako je prošlo, sa kobnim posledicama, tugom... Kažu da je noćna mora političke elite da se narod ujedini protiv njih. Došao je dan kada se nije gledala verska, nacionalna ili bilo kakva druga pripadnost.
Došao je dan kada su ljudi izašli na ulice tražeći svoja osnovna prava. Brzo su se internetom širile  slike  iz  Bosne i Hercegovine, iz zemlje koja je dve decenije u nazad pisala tužnu priču ratnih sukoba. Loša ekonomska situacija, siromaštvo, ukidanje radnih mesta izmamilo je na ulice i muškarce i žene, i mlade i stare i zaposlene i nezaposlene.  Ljudi koji prosto nisu u mogućnosti da čekaju na obećanja, kojima je juče prošlo i ne znaju od čega će sutra da kupe hleb i mleko izašli su na ulice sa  pitanjem u vezi svoje egzistencije! Plodan je i rodan naš Balkan, plodna je zemlja, tu su rudna bogatstva, a sve stoji, zašto? Ljudi poznati kao dobri domaćini, vredni, radni,  sa transparentima šetaju ulicama – zašto? Prosto traže odgovore, žele da žive od svog rada – pošteno i dostojanstveno!
Pojaviće se teorije zavere da su ovi protesti sa sasvim drugom namerom. Narod svedoči o vremenu u kom živi. Bez zavere, bez ikakve teorije, priča je jasna: upravo oni koji su ostali bez posla, oni koji imaju posao a  minimalne plate, upravo oni kojima se ne uplaćuju doprinosi ni zdrastveno osiguranje žele samo normalan život i pitaju se kada će to vreme doći!
Na izborima biramo one koji će da nas vode, obećanja su slatka a realnost ispadne gorka. Ono najgore što može da se desi je da se izgubi kontrola,  a kad se izgubi kontrola kočnice ne funkcionišu.
Da, ljubav pokreće čoveka u svim sferama života, čini ga hrabrim, čini ga borcem do onog momenta kad  naiđe na zid iza kog ne vidi, a koji ne može da sruši. Zna čovek da bude nestrpljiv. Zid negde počinje, negde se završava, samo treba pažljivo osmotriti. Neki neće da osmotre, stanu pred njim, gnev ih obuzme zbog te prepreke  i tad nastupi mržnja.
I MOLIM VAS SVE, PRAZAN SMS NA 2205, POMOZIMO MALENOJ UNI SAVIĆ DA ŽIVI!
SA