среда, 9. јул 2014.

ZABORAVLJENI

Za par dana će se navršiti dva meseca od kako su društvene mreže počele da gorele od statusa podrške, ohrabrenja i obećanja Obrenovčanima i svim ostalim koji su preko noći ostali bez igde ičega. Osam nedelja od kako su svi mediji zabrujali o katastrofi koja nas je zadesila. Svega šezdeset dana od kako smo u hladnoći zabrinutosti tračak nade i topline videli u činjenici da je nesreća u nama probudila solidarnost, jedinstvo, ljudskost. A sada? Gde je sve to sada kada ugroženi nemaju od čega da plate ni majske račune koji su im odavno pristigli i za koje već stižu opomene da su rokovi za plaćane prošli? Kao da smo utihnuli kada je došlo vreme da se obećanja ispune, a reči podrške pretvore u nova dela. Jer, sve što je prikupljeno prvih dana vremenom se nije umnožavalo samo od sebe, nego se trošilo. Nešto ne vidim sada ni statuse, ni novinske napise. Možda su mi promakli, ili su ostali zatrpani vestima kako je Džambo priveden, jer je sve izmislio, dok se na društvenim mrežama šeruju liknovi snimka u kome komšije baka-Slavne tvrde da to i nije bilo baš onako kako je ona pričala. Od ozbiljne stvari se pravi komedija. Očekujem narednih dana da neko uradi ekskluzivne ispovesti dva jasena koji će da razreše dilemu da li je baka-Slavna zaista dve noći provela u njihovoj krošnji. A da je sreće k’o što nije, radije bih pogledala reportažu kako je starici stigla pomoć od koje je platila majski račun za struju. I ona i sve ostale baka-Slavne. Osim ako je i poplava izmišljena. Dela koja sam učinila daju mi za pravo da bez trunke bojazni šta će reći dežurni hejteri podsetim na obećanja koja smo dali. Da apelujem da se ugroženi ne zaborave. Kažu, kuće će im biti izgrađene. Želim da verujem da hoće, ali u međuvremenu od nečega moraju i da žive. Nedavno sam čula prižu žene koja je i dalje u prinudnom smeštaju, jer nema gde da se vrati. Žene koja je morala da moli da ostane u prihvatilištu za koje su joj rekli da se zatvara jer je vanredno stanje odavno prošlo. Majke koja ne oseća glad sve dok bolesnoj ćerki ima bar koricu hleba da da. A onda rečenica koja me je dotukla: “Dođe mi da se zajedno sa detetom bacim kroz ovaj prozor ili niz ovo stepenište i bolje da nas nema, nego da svakog jutra strahujem da li ću tog dana imati lek da joj dam!”
Plašim se da ovakvih priča ima još ko zna koliko. A jednako strahujem i da ovakve rečenice ne opominju dovoljno, da je mnogo više onih koji će ganuti uputiti lepu reč i podršku, ali ne i učiniti neko delo. Jeste da lepa reč i gvozdena vrata otvara, ali ne grade kuću na kojoj su. Kuću grade dela.
Od mudrih ljudi koji su oplemenili moj život sam čula mnogo lepih, poučnih i korisnih saveta. Jedan od njih je: “Pazi na svoje misli jer utiču na tvoje reči. Pazi na svoje reči jer utiču na tvoja dela. Pazi na svoja dela jer utiču na tvoje navike. Pazi na svoje navike jer utiču na tvoj karakter. Pazi na svoj karakter jer utiče na tvoju sudbinu.” Tako nas je savetovao Sveti Tadej Vitovnicki.
Pazimo jedni na druge.
Seka

Нема коментара:

Постави коментар